Nada – malena riječ koja je oblikovala civilizaciju kakvu poznajemo (i koja je takvom može održati)

Iako nadu danas uzimamo kao prirodan, potreban i psihički zdrav dio naših života i kao pojedinaca i kao društva, tijekom različitih perioda povijesti vrijednost nade različito se poimala, ne nužno u pozitivnome smislu. Tako su stari Grci imali negativan ili u najboljem slučaju ambivalentan stav prema nadi, a za stare je Rimljane nada bila prije svega imperijalni kult koji je držao eksluzivna prava na životnu nadu. Tek je kršćanskim poimanjem ne više kao ‘posljednjeg utočišta’ već kao preduvjeta svakodnevnog života nada poprimila sadržaj kakav danas poznajemo. Ova je velika revolucija oko ove male riječi, usko povezane s osjećajima povjerenja i nesebične predanosti zajednici, na kršćanskome Zapadu odigrala važnu ulogu u oblikovanju modernoga društva. Između ostaloga, ona je odigrala i ključnu ulogu u tzv. znanstvenoj revoluciji tijekom sedamnaestog i osamnaestog stoljeća.  Ilustracija: Bernard Dumaine, “Hope / Pandora’s Box”.

Svi dobro znamo ovu pripovijest: naime, kako su u svijet utekla sva zla nakon što je Pandora otvorila svoj famozni ćup (πίθος, pithos), u današnje vrijeme poznatiji kao ‘Pandorina kutija’, iako se ovaj naziv izvorno ne nalazi u Hesiodovim Poslovima i danima već on potječe od Erazma Roterdamskog, koji je latinizirajući mit u šesnaestom stoljeća pobrkao ćup s kutijom (πυξίς, pyxis). Sva zla, dakako, osim nade (ἐλπίς, elpis), koju je Pandora u posljednji trenutak zatvorila u ćup ne bi li zauvijek ostala zatočena u njemu. Iako dobro poznata, ova pripovijest skriva međutim dvojbe koje nije lako razumjeti. Zašto je Pandora uskratila čovječanstvu nadu, nakon što je svijet ispunila zlom? Iz današnje perspektive, koja nadu drži nečim poželjnim i dobrim, njezin se čin čini to okrutnijim, a naš život to nepodnošljivijim, čak i ako je zlo pripustila iz ćupa pukom znatiželjom i nepažnjom. A opet, ako je nada nešto dobro, zašto se uopće našla u ćupu u družbi svjetskih zala u prvome redu? Znači li to da je nada ipak tek jedno od zala?

Iako se poruka mita o Pandori na prvi poged čini samorazumljivom, suvremeni interpretatori nailaze na brojne prepreke njegova jednostavnog i jednoznačnog razumijevanja. Iz moderne perspektive, nada je vrlina, pa zašto bi ona uopće bila uskraćena ljudima? I zašto se nada uopće našla u ćupu sa svim ostalim zalima u prvome redu, ukoliko je riječ o vrlini? Ilustracija: detalj slike Johna Williama Waterhousea Pandora (1896.). Izvor: Wikimedia Commons.

Razumjeti ove zdvojnosti zahtijeva razumijevanje uma antičkog Grka, negativnog ili u najboljem slučaju ambivalentnog prema nadi. Primjerice, za Platona je nada nešto što nas uvijek zavodi (ἐλπίδα δ᾽ εὐπαράγωγον; Timej, 69d), ona je za njega utjeha lakovjernih, a u konačnici zapravo lažna nada koja u teškim trenucima samo produbljuje našu agoniju. Za Stoike pak je ἐλπίς uvijek vezana sa strahom (φόβος, phobos), što su za njih emocije koje valja izbjegavati jer nas tjeraju da stvari vidimo dobrima ili lošima, a Stoci nas žele podučiti da se upravo od takvih sudova valja suzdržavati ukoliko želimo zadržati nepomućenost i mirnoću duše (ἀταραξία, ataraxia). Stari se Grci nisu nadali, barem ne onako kako to danas razumijemo.

Aristotel je i ovdje želio ostati nepristrana ‘hladna glava’. Vraćajući se izvornom neutralnom značenju riječi ἐλπίς kao ‘iščekivanja (budućega)’, gdje ono buduće ne mora nužno rezultirati dobrim, već može biti i loše po nas, Aristotel koristi riječ ευελπις ne bi li naglasio ‘iščekivanje dobre budućnosti’, koje za Aristotela sada postaje nerazdvojivi sudrug hrabrosti (ἀνδρεία). Nada uvijek započinje strahom, ali čovjek koji se istinski nada nije tek ustrašen čovjek. Istinska nada podrazumijeva hrabrost. Strašljivac je za njega tako ‘beznadnik’ (δύσελπις, duselpis), a hrabar čovjek je tome puka suprotnost, jer  ‘smjelost je puna dobre nade’ (εὐέλπιδος, euelpidos; Nikomahova etika 116a11-12). Čovjek koji se nada, a ne djeluje hrabro zapravo se i ne nada istinski. Nada za Aristotela nije pasivnost i puko iščekivanje, ona je moguća jedino kao hrabrost, odnosno, neustrašivost, smjelost, odvažnost (θάρσος, tharsos), na način

da je nada u spasonosno popraćena dojmom (φαντασία) da je tako nešto blizu, a sve što je strašno ili da ne postoji ili da je odveć daleko“ (Retorika, 1383a16-19).

Platon i Aristotel nisu se razlikovali samo u spoznajnim metodama vlastitih filozofija, kao i u tome što zapravo smatraju autentičnim svijetom vrijednim filozofske refleksije, već i prema stavovima prema nadanju u ono buduće. Ilustracija: detalj poznate Rafaelove slike ‘Atenska škola’. Izvor: Wikimedia Commons.

U panteonu rimskih božanstava, ἐλπίς je personificirana u obličju božice Spes, mlade prpošne djevojke s naramkom cvijeća u desnoj ruci i u raskošnoj haljini koju pridržava lijevom rukom, koja je svojim brojnim kipovima, hramovima, reljefima i uprizorenjima na kovanicama bila prisutna na svakom koraku Rimskog carstva kao simbol spasenja, pobjede, dobre sreće, obilja i mladosti. Spes je međutim primarno bila i ostala Spes Augusta, imperijalni kult na slavu samoga cara i carstva, dok je u odnosu na sudbinu pojedinca Spes i dalje ostala tek ‘ultima dea’ – posljednja boginja – krajnje ljudsko utočište, a za mnoge čak ni to. Imperium Romanum bilo je carstvo obilja, mladosti i sreće tek za maleni broj bogate elite. Za glavninu stanovništva, koja je jedva preživljavala na selu, ali i za niže slojeve, zanatlije i sitne trgovce po gradovima, Spes nije bila ni to, ona je šutjela: za njih je život realno bio nepojmljivo siromaštvo. patnja i očaj.

Ovaj paradoks bio je poglavito očit ranim kršćanima, ne samo kao onima koji su bili dnu samoga siromaštva, već i kao progonjenima, mučenima, izgladnjivanima, premlaćivanima, zatvaranima i masovno ubijanima spaljivanjem ili iživljavanjem u gladijatorskim borbama po arenama. Ova socijalna osjetljivost, karakteristična za rane kršćanske zajednice, dovela je i samoga Krista na križ, ali kako će ostati odzvanjati njegove riječi „kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta“ (Ivan 18:33). Stoga kada Pavao u poslanici Rimljanima kaže “u nadi smo spašeni” (Rimljanima 8:24), on ne misli na političko ili vojno rješenje, niti na neko lažno posljednje utočište, već na nadu kao primarni temelj ljudskoga života, kao ‘čvrsto i pouzdano sidro duše” (ἄγκυραν τῆς ψυχῆς, agkuran tes psuches; Heb. 6:19).

Srebrni denar cara Aleksandra Severa, u uporabi 232.-235. n.e., na čijem je naličju božica Spes u svojoj uobičajenoj pozi s naramkom cvijeća u desnoj ruci i u raskošnoj haljini koju pridržava lijevom rukom,  uz natpis SPES PVBLICA. Izvor: Forvm Ancient Coins

Nada će štoviše postati jednom od triju temeljnih vrlina, pored ljubavi (ἀγάπη, agape) i onoga za što su pisci Evanđelja upotrijebili grčku riječ pistis (πίστις, pistis). Αγάπη ne valja ovdje shvatiti kao ljubav u uobičajenog smislu, već kao nesebično milosrđe, predanost i dobronamjernost prema drugim ljudima i zajednici. Na sličan način, πίστις nije tek neko puko ‘čvrsto vjerovanje u nešto bez dokaza’, kako se to danas krivo razumije. Πίστις je iskonsko, najdublje povjerenje u život bez straha, ono je „već neko imanje onoga čemu se nadamo“ (Heb. 11:1). Nije nam poznato jesu li pisci Evanđelja čitali Aristotela, ali u Kristovim riječima, koje se opetovano ponavljaju, „Ne bojte se! (μὴ φοβεῖσθε, me phobeiste; npr. Ivan 6:21), odjekuje ne samo starozavjetno „Ne boj se, jer ja sam s tobom; ne obaziri se plaho“ (Izaija 41, 10), već i Aristotelova hrabrost (ἀνδρεία, andreia) i odvažnost (θάρσος, tharsos), povezane sada u najdubljem smislu s povjerenjem i ljubavi prema drugim ljudima i zajednici. Za kršćane je nada tako postala preduvjetom, a ne posljednjim utočištem života. Ova kršćanska revolucija u poimanju nade, nasuprot starogrčkom pesimizmu i rimskom imperijalnom posredovanju nadom, sada blisko združena s povjerenjem, dalekosežno će obilježiti razvoj naše civilizacije u sljedeća dva tisućljeća, zapravo ona će upravo omogućiti razvoj naše civilizacije i našega društva, imajući utjecaj ne samo na našu religioznost i mentalitet, već i na zakonodavstvo i socijalne relacije, kako je to, primjerice, uvjerljivo demonstrirala Teresa Morgan u Roman Faith and Christian Faith.

Za rane kršćane, ἐλπίς prestaje biti ‘posljednjim utočištem’, već združena s povjerenjem (πίστις) i ljubavlju (ἀγάπη), postaje preduvjet svakog pojedinog sretnog života i sretnog društva. Ova velika revolucija u poimanju ove male riječi promijenit će nepovratno lice civilizacije na kršćanskome Zapadu. Fotografija: scena iz filma Mela Gibsona Pasija (2012.) © Newmarket Films / Philippe Antonello.

Ovaj utjecaj bio je snažan čak i u naizgled tako udaljenim područjima od našeg osobnog iskustva poput znanosti, čija se ‘revolucionarnost’ u sedamnaestom stoljeću nije sastojala od revolucije u nekoj posebno novoj metodi dolaženja do ‘istine’, već u građenju povjerenja u one koji su je zagovarali i prakticirali, povjerenja u njihove dobre namjere, u njihovu iskrenost i njihovu pouzdanost. Štoviše, kako je to pokazao povjesničar znanosti Steven Shapin u knjizi A Social History of Truth: Civility and Science in Seventeenth-Century England, ali i na mnogim drugim mjestima, primjerice u tekstu “Trust, Honesty, and the Authority of Science” (dostupan u potpunosti ovdje), znanost se toliko oslanja na međusobno povjerenje (Trust) da uopće ne možemo razumjeti produkciju znanstvene istine (Truth) ako ne razumijemo kako se povjerenje uspostavlja i održava, slabi ili gubi. Prva znanstvena udruženja, poput slavnog Kraljevskog društva (Royal Society), postala su moguća upravo ne samo uspostavljanjem povjerenja među samim znanstvenicima – koji su bili ‘džentelmeni eksperti’ vrijedni povjerenja – već i uspostavljanjem povjerenja prema javnosti. U tu svrhu, prvotna znanstvena zajednica sedamnaestog i osamnaestog stoljeća preplavila je javne trgove i dvorane nebrojenim javnim demonstracijama znanstvenih pokusa, sve u svrhu upravo zadobivanja javnog povjerenja i legitimiteta.

Javna demonstracija ‘generiranja elektriciteta’ danskog matematičara i fizičara Jean Henri van Swindena u Amsterdamu, gravura  Reiniera Vinkelesa (1741-1816).  Izvor: Welcome Library

Povjerenje je jednako tako preduvjet znanosti i medicine, kao što je i preduvjet svakog koraka naših svakidašnjeg života, koji bi postali nemogućom misijom bez elementarnog povjerenja u druge ljude i u društvo u cjelini. Ovo povjerenje, međutim, nije tek puko slijepo vjerovanje – ono se gradi, razlozima i iskustvom. Razlozima i iskustvom ono se, međutim, i gubi. Zato problemi modernog društva nisu ništa drugo do li tek ponovna uprizorenja Pandorine iskonske drame, uvijek nova borba za povjerenje, a ne tek puka borba za činjenice i argumenate. Jer, činjenice i argumenti uvjerljivi su onoliko koliko je uvjerljivo i povjerenje u one koji ih zagovaraju, što nikada ne dolazi nekim tek ‘slijepim vjerovanjem’, kako su to već razumjele rane kršćanske zajednice prvog i drugog stoljeća. Razvoja bilo koje zajednice nabolje nema bez nade u mogućnost sretne budućnosti, a nade nema bez elementarnog međusobnog povjerenja unutar zajednice, kao što naposljetku nema ni sretnog života bez elementarnog, posve privatnog povjerenja nas samih u sebe same.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s