Srđan Lelas: “Što je to novi radikalizam?” (1968.)

Prof.dr.sc. Srđan Lelas (Split, 21. VI. 1939 – Zagreb, 30. III. 2003.), profesor na Zavodu za povijest, filozofiju i sociologiju znanosti Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, bio je jedan od autoriteta domaće i svjetske filozofije znanosti i autor brojnih znanstvenih radova u tom području, od čega valja izdvojiti knjige Promišljanje znanosti (Zagreb, 1990) i Science and Modernity: Towards an Integral Theory of Science (Kluwer, 2000). Ovdje prenosim dio njegova teksta što ga je objavio kao mladić od dvadeset i devet godina u časopisu Encyclopaedia Moderna kao prikaz časopisa ‘Our Generation’ koji je u potpunosti bio posvećen studentskim nemirima i studentskom pokretu općenito, a čije pouke snažno odjekuju još i danas.

Srđan Lelas, 1990. godine.

Skoro će se navršiti šest godina kako nam se nad glavama ne krile atomske pečurke i kako nas ne umiva radioaktivna kiša. Otkako su se brodovi suprotnih tabora „mirno” razišli u Meksičkom zaljevu, neka sitna podrhtavanja Zemlje zbog jedne klauzule koja nedostaje Moskovskom ugovoru ili neuspjeli razgovori o antiraketnim sistemima ne uzbuđuju suviše ovaj svijet. Tako vlade mogu smireno raspravljati o tome da li da potpišu ili da ne potpišu sporazum o neširenju nuklearnog oružja

Kisika ja sve manje, a i pitke vode. Biosfera se polako ali sigurno smanjuje, a zahuktali stroj naše civilizacije troši sve više dragocjenog plina, zagađuje atmosferu, rijeke, mora, zemljište. Potrošnja sapuna i deterdženata raste, kupaonica je sve viša i sve su bjelje – a svijet je sve prljaviji, i jednog će se dana, ako ništa ne poduzme, ugušiti u vlastitoj prljavštini.

Svijet se, istina ne suviše, uzbuđivao neko vrijeme zbog djece umrle od gladi u Bijafri. Avioni su noću s mnogo herojstva prevozili spasonosnu hranu. Ali za one pothranjene, koje svaka sušna godina može zbrisati s lica Zemlje, za one koji se u svojoj bijedi množe do apsurda nije obustavljena izgradnja ni jedna jedine podmornice, ni jednog jedinog bombardera.

Srđan Lelas (krajnje desno), tijekom 25. godišnjice konferencije Philosophy of Science u Dubrovniku, 1999. godine.

I tako je u vrijeme kad nas Standard Oil zadivljuje svojom kompjutorskom organizacijom svijet strahovito neorganiziran, toliko neorganiziran da može izumrijeti zbog svoje snage i veličine poput prahistorijskih brahiosaura. S takvim okusom tragedije piju mladi ljudi znanje na univerzitetima diljem svijeta. Prije stupanja u život oni punim plućima udahnu zagađeni zrak i nesigurnost egzistencije.

A posljedice su gotovo stravične. Suvremen čovjek jedva da posjeduje emocionalnu kulturu, da umije biti radostan ili tužan, razuzdan ili melankoličan, nije ni sretan ni nesretan, on je naprosto samo nadražen. Drukčiji i ne može biti kad je ono što mu se nudi (kao Potrošaču dakako), čak i u ime kulture, golo nekultivirano uzbuđenje u obliku erotike na granici vulgarnosti, filmova akcije i nasilja, strip-kulture uopće. Na tako oskudnoj emocionalnoj bazi nemoguće je graditi ljubav i prijateljstvo, dostojanstvo moralnog čina. Zato su pokidane sve međuljudske veze, zato je u krizi brak i porodica. Sve je to uništeno u ime funkcionalne unifikacije, ispraznog racionalizma i kruga proizvodnja-potrošnja.

Mnogo se govori o ,,zapadnoj kulturi“ kao nasljednici duha stare Helade, o njenoj velikoj prednosti nad mističnim Istokom. Međutim, sjećam se da su mnogi starogrčki filozofi smatrali bavljenje stvarima duha gotovo jedinom svrhom ljudskog postojanja, te su u tome išli tako daleko da su prezirali svaki fizički rad i praktičnu aktivnost. Sve današnje vlade imaju, osim održanja vlasti, još samo jednu brigu: visoku produktivnost, visok standard (materijalni, naravno), djelotvornost. To samo po sebi ne bi bilo tako strašno da nije jednostrano, da se sve to ne želi postići bez obzira na socijalne, kulturne i psihološke posljedice na čovjeka i društvo. Proizvodi se radi potrošnje, a troši se radi proizvodnje; to je apsolutna i zatvorena cjelina. Ni za kakve više ljudske potrebe tu nema mjesta.

Abraham Maslow: Eupsihija ili o dobrom društvu

Abraham Maslow (1908.-1970.) jedan je od najznačajnijih psihologa dvadesetog stoljeća, otac humanističke psihologije, uz biheviorizam i psihoanalizu ‘treće sile’ moderne psihologije, te autor teorije ljudske motivacije koja je postala naširoko poznata po njegovoj ‘hijerarhiji’ ili ‘piramidi potreba’ s famoznom ‘samoaktualizacijom’ na njenom samom vrhu. Njegov utjecaj odavno je prerastao samu psihologiju, a pitanja koja je postavljao i na koja se trudio dati odgovore poput “Koliko dobro društvo dopušta ljudska priroda?” i “Koliko dobru ljudsku prirodu dopušta društvo?” aktualna su i danas. Njegova briga za boljeim i zdravijim pojedincem uvijek je uključivala i dobro i zdravo društvo, a koncept ‘eupsihije’, kojega je Maslow iskovao od starogrčkih riječi ‘εὖ / ,’ (dobro) i ‘ψυχή / psuchē (um, duša), bio je upravo njegov misaoni pokus jednog utopijskog, zdravog i dobrog društva samoaktualiziranih ljudi. U kolovozu 1960. godine Maslow je gostovao na kalifornijskoj radio stanici u Berkeleyu KPFA-FM i u razgovoru s Trevorom Thomasom iz Pacifica Foundation, govorio je upravo o toj ideji kao i o mnogim drugim problemima suvremenog čovjeka i društva. Hrvatski prijevod tog razgovora donosi se ovdje prema transkriptu izvornog razgovora objavljenog pod naslovom „Eupsychia – The Good Society“ u Journal of Humanistic Psychology, 1(1961)2, str. 1–11. Preveo: Boris Kožnjak.

Thomas: Doktore Maslow, u sljedećih nekoliko minuta kanimno razgovarati o dobrim društvima i o vašim idejama o psihološkim temeljima dobrih društava. Već sam primijetio dok smo ulazili u studio da su ovo prilično neobična vremena za razgovor o Utopijama. Utopijska društva tradicionalno su bila opisi ekonomskih dostignuća – mjesta gdje su materijalne potrebe za hranom, odjećom i skloništem bile u potpuno ispunjene. Zašto onda u Americi, gdje smo očito riješili ove materijalne probleme, još uvijek osjećamo potrebu posezati za idejom boljeg društva? Zašto smo nezadovoljni? Zašto nastavljamo zamišljati utopije?

Maslow: Mislim da smo jednostavno svjedoci ljudskog fenomena starog mnoga stoljeća. Ono čega čovjek nema, za to se on bori. Kada je potreba ispunjena, prelazi na drugačiju i višu potrebu. Slika idealnog društva odražava razinu siromaštva ili bogatstva trenutne kulture i, usput rečeno, vlastitog koncepta pojedinca o tome koliko je bogat i koliko bogat želi postati. Činjenica da je Amerika vrlo bogata – da su ovdje postignute sve stvari za koje se većina kultura borila tijekom povijesti – ima tendenciju guranja naših misli ka višim potrebama, a time i ka višim razinama frustracije.

Thomas: Biste li rekli nešto o razlici između ‘viših’ i ‘nižih’ potreba?

Maslow: Pa, mislim da se većina psihologa sada slaže da su naše potrebe raspoređene u svojevrsnoj hijerarhiji, a hrana i sklonište su najniže na ljestvici. Kad su nam trbusi puni i kada smo zaklonjeni, okrećemo se problemima sigurnosti i sigurnosti u svijetu. Želimo dobru policiju i dobre liječnike. Zatim, mislimo na obrazovanje i želimo dobre škole. Ovo me podsjeća na onaj stari crtić gdje žena kaže mužu ‘Uvijek želiš ono što nemaš’, a on joj odgovara: ‘A što dugo i možeš željeti?’

Sada, ja mislim o ljubavi kao o višoj potrebi, a dalje od ljubavi postoje još više potrebe – za poštovanjem drugih, za samopoštovanjem i tako dalje. Vidite da što je potreba veća, to je manje povezana s osnovnim materijalnim i fizičkim potrebama. Iz ovih razloga mislim da je potpuno valjano zamišljati bolja društva u Americi u ovom trenutku naše povijesti, ali mislim da smo sada spremni zamisliti ‘Eupsihiju’ – psihološki zdravu kulturu – umjesto samo još jednu materijalno utemeljenu Utopije.

Thomas: Čini mi se da mnogi ljudi ostaju na materijalnoj razini, izgrađujući sve jače i jače motive za stjecanjem sve više i više materijalnih dobara, iako su svjesni, barem maglovito, tih viših potreba. Kako netko postane dovoljno svjestan tih viših potreba da se pojavi i stvarna motivacija za njih?

Maslow: To je problem neznanja ili patologije. Mi psiholozi moramo zaključiti – na temelju opsežnih kliničkih studija – da osoba koja nastavlja gomilati bogatstvo nakon što su njezine potrebe zadovoljene zapravo traži nešto drugo. Posjedovanje možda simbolizira moć ili poštovanje koje osoba traži ili ona može nesvjesno osjećati da će ga bogatstvo učiniti omiljenijom ili privlačnijom osobom. To bismo jednostavno nazvali neurotičnim, ili možda neupućenim.
Dobar primjer za to je povijest onoga za što su se sindikati borili godinama. U stara vremena, prije možda šezdesetak godina, sindikat je štrajkao za hranu. Sada kada sindikalni radnici imaju više novca, više hrane i mnoge druge beneficije, zašto štrajkaju? Ako kopate ispod površine, kao što rade neki sindikalni ekonomisti, čini se da sindikati slijede hijerarhiju potreba o kojoj sam govorio. Prvo su udarili zbog hrane, zatim zbog sigurnosti, a sada mislim da bismo mogli reći da sindikati štrajkaju zbog samopoštovanja – zbog osjećaja da su gospodari vlastitom sudbinom, radi moći, a ne nemoći.

Thomas: Što je s ove dvije riječi, ‘moć’ i ‘ne-moć’? Određeni društveni kritičari – pada mi na pamet Erich Fromm – bili su jako zabrinuti zbog izoliranosti pojedinca i njegovog osjećaja nemoći. Na što mislite kada govorite o potrebi za osjećajem moći?

Maslow: Opet, definirao bih moć kao osjećaj samopoštovanja, posebno kod muškaraca. Ili, moglo bi se reći da je to osjećaj da imate neku kontrolu nad sudbinom, da niste bespomoćno oruđe, pasivni objekt, ljuska na valu koju amo tamo bacaju sile izvan kontrole. To karakterizira moć kao vrlo zdravu, jednostavnu osobinu, vrlo poželjnu stvar za svakog čovjeka.
A opet, naravno, psiholozi mogu govoriti o moći u patološkom smislu kao o nečemu što ljudi misle da traže, a što je zapravo simbol za nešto drugo.

Thomas: Napravili ste razliku između ‘dobre ljubavi’ i ‘dobre moći’, te ‘patološke ljubavi’ i ‘patološke moći’. To me navodi da pitam što vi kao psiholog znate o ‘dobroj strani’ ljudi. Čuo sam i čitao dosta o ‘zloj strani’, ali što znamo o ‘dobroj strani’?

Maslow: Sa strogo znanstvenog stajališta, koristeći klasične tradicije znanstvenog istraživanja, mi ‘znamo’ vrlo, vrlo malo. Međutim, postoje pilot studije ove ili one vrste u ovom području i osjećam da stječemo razinu znanja koja će omogućiti neke generalizacije. Zapravo, imamo ogromnu masu kliničkog znanja i ne smijemo zanemariti činjenicu da većina psihoterapijskih slučajeva ide od ‘loših’ do ‘boljih’, od ‘manje zdravog’ do ‘zdravijeg’.
Moje vlastito istraživanje bilo je jednostavno odabrati najzdravije ljude koje sam mogao pronaći, a zatim ih izravno proučavati. Bio je to mali uzorak, jer u ovom društvu sigurno nema puno istinski zdravih pojedinaca. Samo sam pokušao saznati kakvi su. Kako su se osjećali? Kakav su humor, međuljudske odnose, obitelji, držanje imali? Kakvi su bili njihovi odnosi prema društvu? To su bila pitanja koja sam postavio i na svoje zadovoljstvo otkrio sam da je moguće napraviti neke važne preliminarne generalizacije iz njihovih odgovora – generalizacije koje su u cjelini od tada izvanredno dobro stajale u svjetlu mojih vlastitih dodatnih nalaza i mnogih drugih psihologa koji su se nakupili tijekom petnaest godina otkako je ovo istraživanje prvi puta provedeno.

Thomas: I koje su bile neke od ovih generalizacija?

Maslow: Pa, na primjer, da spomenem tek najvažnije, u mom pilot istraživanju bilo je vrlo jasno da je najvažnija ili barem jedna od najvažnijih karakteristika psihičkog zdravlja jednostavno sposobnost jasnog opažanja, tj. vidjeti istinu, prodrijeti u laž, lažnost, licemjerje i tako dalje. To je bilo vrlo jasno i na desetine puta potkrijepljeno od strane drugih ljudi, rezultatima psihoterapije, koja je uostalom i sama također nastojanje da se dosegne dobar čovjek. Ovo je sada prilično jasno: mislim da se slobodno može reći da su psihološki zdravi ljudi samo perceptivniji, da jasnije vide istinu, da ih manje zavaravaju maske, konvencije i očekivanja. Oni mogu lakše, jasnije prodrijeti do istine.

Thomas: Pretpostavljam da to onda dovodi do sljedećeg očitog pitanja: koji čimbenik kod psihološki zdravih ljudi je taj koji im dopušta da budu sposobniji za ovu percepciju?

Maslow: Nemamo vremena dugo pričati o tome, ali za naše potrebe ovdje to možemo nazvati jedinstvenim nedostatkom straha. Strah je taj koji nam stavlja naočnjake na glavu i okove na ruke. To bismo također mogli nazvati tjeskobom, inhibicijom ili nedostatkom samopouzdanja. Bez obzira na pojam, to je glavna psihološka blokada Eupsihije kao društva psihološki zdravih ljudi.
Zatim bih mogao nastaviti te opisati drugu najvažniju karakteristiku zdravih ljudi, kao i drugi temelj Eupsihije – spontanost, odnosno, sposobnost potpunog funkcioniranja, življenja s određenom prirodnošću, jednostavnošću i nedostatkom prijetvornosti ili lukavstva.

Thomas: Doktore Maslow, ova riječ ‘spontanost’ prilično je uobičajena u aktualnoj popularnoj literaturi. Ja je razumijem povezanu s konceptom kreativnosti. Vidite li vi to tako?

Maslow: Vrlo izvjesno.

Thomas: Možete li nam nekako približiti vezu ta dva koncepta?

Maslow: Biti kreativan znači biti spontan i za to potrebna hrabrost. Zasigurno je jedan aspekt kreativne osobe taj da ona mora biti jaka ili, recimo, neustrašiva. Kreativna osoba ispruži vrat kad ima ideju. Možda prkosi cijeloj kulturi, čak i cijeloj povijesti. Kaže da ono što svi prihvaćaju kao cijelu istinu jednostavno nije dovoljno dobro. On svjedoči o izvjesnom prkosu i možda izvjesnoj usamljenosti. Kako bi zadržao tu spontanost, a time i kreativnost, mora prevladati strah od toga da bude u ovoj vrlo ranjivoj poziciji. Budući da smo svi u određenoj mjeri kreativni, možda su oni iz naše kulture koji dokazuju kreativnost jednostavno ljudi sa sposobnošću prevladavanja straha od spontanosti.

Thomas: Strah je tada uvijek prisutan, ali uspješna ga osoba može prevladati i ‘biti spontana’, a time i ‘kreativna’?

Maslow: Da. Kad prevlada svoj strah, tada može dopustiti da izađe ono što se u njoj nalazi, čak i ako mu se drugi ljudi smiju, čak i ako izgleda smiješno, čak i ako je njegova ideja koja se pojavljuje pogreška, kao što su mnoge kreacije jesu, i ona mora odbaciti strah i biti spremna da joj se zbog toga možda još više smije. Mora biti jaka da to izdrži.
Sada, u našoj Eupsihiji, gdje bi svi po definiciji bili psihološki zdravi, svatko bi se mogao nositi sa spontanim idejama, a budući da bi bilo manje osobnih neprijateljstava, bilo bi vrlo malo straha, a time i velike spontanosti i kreativnosti. Ljudi bi vjerovali sami sebi, veselili bi se novim idejama, novostima, promjenama. Ne bi bilo potrebe da se držimo prošlosti, ljudi bi se rado prilagođavali promjenjivim uvjetima.

Thomas: To je svakako u suprotnosti s konceptima ‘koristi’ ili ‘korisnosti’ kojih se uobičajeno držimo u našoj kulturi, odnosno, s idejom da je krajnji proizvod važna stvar, a ne sredstvo ili ‘činjenje’. Skloni smo promatrati obrazovanje kao alat. Uvijek nas brine u koju će se svrhu koristiti, koliki će se dodatni prihod izroditi iz toga. Iz onoga što kažete, shvaćam da krajnji proizvod kreativnog procesa možda nije njegov najvažniji dio. Niste li ovdje donekle u sukobu s tradicionalno prihvaćenim vrijednostima?

Maslow: Pa, mislim da se stari pojmovi ‘korisnosti’ pomalo raspadaju, ne samo zato što se akademski ljudi i intelektualci protive tome, već zato što vlade i mnoge industrije na teži način otkrivaju da nema sustava, nema jednostavnog načina, nema metode za generiranje stvarno novih, kreativnih ideja. Industrija je krenula u godišnju potragu tešku pet milijardi dolara  za istraživačkim rezultatima. Otkrivaju da naglasak na korisnosti doslovno ubija kreativnost. Uče se malo opustiti i čekati stvarno novi, koristan proizvod. To je neka vrsta paketa – veliki kreativni proboji dolaze kada su ljudi koji se igraju idejama savršeno spremni napraviti puno smiješnih pogrešaka. Od ljudi koji mogu odbaciti te pogreške i nastaviti dalje, koji se usude razmišljati na lud, neobičan način – od tih ljudi dolaze zaista nove, korisne ideje i stvari, a često i kao nusproizvod. Inače, isto je i sa srećom, ona obično dolazi kao nusproizvod – ne ‘usrećite se’ ako je tražite izravno.

Thomas: Čini mi se da bi ovaj koncept ‘ne-korisnosti’ mogao biti u suprotnosti sa slikom koju mnogi od nas imaju o psiholozima koji rade na ‘prilagodbi’ u industriji, u školama i kao obiteljski savjetnici. Kakva je vaša reakcija na psihologijski koncept prilagodbe?

Maslow: Rekao bih da su u posljednjih desetak godina većina ako ne i svi vodeći teoretičari u psihologiji protiv tog koncepta.

Thomas: Postoji, naravno, mnogo praktičara ‘prilagodbe’, zar ne?

Maslow: Pa, to je druga priča. Teoretičar može živjeti u svom vlastitom idealnom svijetu. On zamišlja ideal, a prilagodba njemu znači prilagodba idealnoj kulturi. Ali znamo da kultura nije savršena. Naučili smo se pitati hoćemo li zagovarati prilagodbu narkomanima u kvartu, nacistima iza ugla ili mrziteljima crnaca u susjednom gradu. Biti prilagođen gnjidama znači i sam biti gnjidom. Preduvjet za Eupsihiju je da je prilagodba neutralan koncept. Prilagoditi se dobrom bilo bi dobro, prilagoditi se lošem bilo bi loše. Teoretski, problem se ne bi pojavio u Eupsihiji.
Umjesto kulturalnog relativizma, impliciram da postoje osnovni, temeljni ljudski standardi koji su međukulturalni, koji nadilaze kulture i koji su općenito ljudski. Bez ovih standarda jednostavno ne bismo imali kriterij za kritiziranje, recimo, dobro prilagođenog nacista u nacističkoj Njemačkoj.

Thomas: Želite reći da bez određenih standarda ne možemo kritizirati nacista jer bi njegova prilagodba bila jednostavno odraz kulture u kojoj se nalazi?

Maslow: Da, potrebni su nam principi koji stoje iznad kultura i koji nam mogu pomoći da procijenimo bilo koju kulturu, svako ljudsko ponašanje. Onda možemo kritizirati nacista jer se samo prilagodio – zato što se nije borio protiv loše kulture. Kao što sam spomenuo malo prije, tražimo ta načela kod najzdravijih ljudi koje smo mogli pronaći.

Thomas: Nisu li ta načela iste one temeljne vrijednosti koje su svaka religija i filozofija pokušavale pronaći, dakle, potraga stara koliko i same kulture? Po čemu se vaš pristup kao psihologa razlikuje od filozofa ili teologa?

Maslow: Mislim da se moj pristup uvelike razlikuje i razlika se može vrlo, vrlo jednostavno iskazati. Svakako je istina da je čovječanstvo kroz povijest tragalo za načelima vodiljama, načelima ispravnog i krivog. Ali, čovjek je bio sklon gledati izvan sebe, izvan čovječanstva, prema Bogu, možda na neku vrstu svete knjige ili na vladajuću klasu. Ono što radim je da istražujem teoriju uz pomoć koje možemo pronaći vrijednosti prema kojima bi čovječanstvo trebalo živjeti, a za kojima je čovjek oduvijek težio, dubinski kopajući po najboljim ljudima. Drugim riječima, vjerujem da mogu pronaći krajnje vrijednosti koje su ispravne za čovječanstvo promatrajući najbolje od čovječanstva. Ako u najboljim uvjetima i u najboljim primjercima jednostavno ostanem po strani i na znanstveni način opišem koje su to ljudske vrijednosti, naći ću vrijednosti koje su stare vrijednosti istine, dobrote i ljepote i još neke dodatne, npr., radost, pravdu i vedrinu. Ja ne govorim da bismo trebali tražiti dobrotu zato što to trebamo, ili zato što postoji neki princip izvan nas koji nam to nalaže. Kažem da ako pošteno ispitamo ljudska bića, otkrit ćemo da i oni sami imaju urođeno znanje o dobroti i ljepoti i da žude za njima. Sada, postoji važan razlog zašto ne vidimo više ovih dobrih nagona: bojimo ih se, skloni smo blokirati njihov izraz – poglavito uslijed straha što sam spomenuo ranije – iako duboko žudimo za njihovim izražajem. Naš zadatak je stvoriti okruženje u kojem sve više i više tih urođenih instinkata može doći do izražaja. To je ono što bi karakteriziralo Eupsihiju.

Thomas: Rekli biste onda da ova teorija pobija koncept osobnosti potpuno podložne oblikvoanju, takozvanog praznog lista?

Maslow: O, da. Većina psiholoških teoretičara odustala je od toga. Neka verzija biološke teorije, ili teorije instinkta, ili teorije osnovnih potreba, kako god to želite nazvati, apsolutno je nužna za takvu koncepciju koju sam iznio. Nadalje, tvrdim da su te osnovne potrebe dobre i da će njihovo pažljivo proučavanje pružiti vrijednosti koje su nam potrebne i prema kojima se mogu razvijati bolja društva.

Thomas: Čak i tako široki složeni koncepti poput pravde? Je li ona sastavni dio svih ljudi i svih kultura, na isti način na koji je vaš koncept dobrote kulturna univerzalija?

Maslow: Da, rekao bih da svaka kultura koju znamo ima neku vrstu koncepta pravde.

Thomas: Koje su još neke univerzalne kulturološke konstante?

Maslow: Još jedan primjer je odgovornost prema određenim drugim ljudskim bićima. Svaka kultura ograničava koga možete ubiti, prema kome možete biti neprijateljski ili ljubazni, osobe prema kojima imate dužnosti i obveze. Naravno, ovo je međukulturalna generalizacija, ali rekao bih da svaka kultura ima neku vrstu kozmologije – nazovite je religijom ako želite – neku sliku svijeta i čovjekova ispravnog odnosa prema njemu, drugim riječima, filozofiju, dobro ili loše, istinito ili lažno.

Thomas: Mislite da usprkos ‘dobrim’ kozmologijama, filozofijama, religijama i sustavima vrijednosti, kultura i dalje može biti ‘loša’?

Maslow: Da, svakako. Znamo da su kroz povijest kulture pokušavale istrijebiti jedna drugu, održati i unaprijediti svoj poseban brend kozmologije. Kulture lako iskrivljuju dobre impulse unutar ljudi – nikad ih ne nađete u njihovom čistom stanju. Ljudi unutar kulture mogu, duboko u sebi, držati univerzalnu konstantu pravde. U okviru loše kulture može se pretvoriti u oruđe zla.

Thomas: Iz toga bi onda slijedilo da bi vaša Eupsihija – idealna zajednica zdravih ljudi – imala naglasak suprotan od većine utopijskih ideala. Utopija je obično bila dobra zajednica, dobar sustav, koji je proizveo dobar život. Kažete da će u Eupsihiji dobri životi proizvesti dobru kulturu.

Maslow: Pa, dopustite mi da kažem da je stvaranje imaginarne kulture, Eupsihije, igra koju volim zaigrati. Ujedno je to igra iz koje mogu proizaći vrlo ozbiljne posljedice, tim više ako mogu ostati spontan u pogledu koncepta i pustiti fantaziji da slobodno luta. S druge strane, svakako moram ostati realan i zapitati se zašto tako malo ljudi traži istinu, ljepotu i dobrotu, kada su ti impulsi u svima nama. Iako imamo sklonost, čežnju za tim osnovnim vrijednostima, što ih drži dalje od nas? Jesu li dovoljno jaki da proizvedu Eupsihiju?
Upravo sam prije rekao da se ti impulsi, te urođene vrijednosti, mogu lako iskriviti kulturom. Ali postoji još jedan razlog zbog kojeg se čini da se one rijetko pojavljuju – skloni smo ih se, naime, bojati. Ovaj strah od vrijednosti i njihovo odbacivanje sada me teoretski zaokuplja, kao što već dugo zaokupljala mnoge psihologe pod općim naslovom psihopatologije. Za sebe to nazivam kontra-moralnošću. Iz studija psihopatologije znamo mnogo o tome zašto čovjek, kada mu se daje izbor, bira zlo umjesto dobra, zašto se boji konačnih vrijednosti.

Thomas: Biste li to proširili, taj ‘strah od konačnih vrijednosti’?

Maslow: Pa, primjer o kojem mogu govoriti je da se zaista bojimo biti fini, pristojni i nježni. Jedan psiholog napisao je poglavlje o tome pod naslovom ‘Tabu nježnosti’. Bojimo se biti izviđači, biti mekani, posebno muškarci u našoj kulturi. Jedan od razloga za to, onaj koji je na mene ostavio snažan dojam, koji je promijenio moje razmišljanje i koji mi se vrlo vrijednim alatom, je taj što su te krajnje vrijednosti ili potrebe nalik na instinkt (ili ako hoćete, nazovimo ih biološki utemeljenim ostacima našeg životinjskog naslijeđa). One nisu snažne, nisu nadmoćne kao što se uobičajeno misli, već su vrlo slabe, suptilne, delikatne. Lako ih može nadvladati pokvarena kultura. Na primjer, kultura koja je izgradila preoštru koncepciju muškosti koja potiskuje impulse kao što su ljubav, dobrota i nježnost. Ti se instinkti lako svladavaju učenjem, navikom, tradicijom. Dio posla Eupsihije bio bi da se ne štiti od instinkta, kako bi to rekao Freud, već da se društvo radije pretvori u okruženje koje bi poticalo jačanje instinkta i koje bi prizivalo i koristilo ove vrijedne elemente od kojih se toliko strahuje, tako delikatne, tako lako prevladane i kojima se stoga ne vjeruje.

Thomas: Sada govorite o instinktima za dobro, a ne o zlim nagonima?

Maslow: Koliko ja znam, mi jednostavno nemamo intrinzične instinkte za zlo. Ako razmišljate u smislu osnovnih potreba, instinkti su, barem u početku, svi ‘dobri’ – ili bismo možda trebali biti tehnički u vezi s tim i nazvati ih ‘pred-moralnim’, ni dobrim ni zlim. Znamo, međutim, da iz potrage za ispunjenjem osnovne potrebe – uzmimo na primjer ljubav kod djeteta – može proizaći zlo. Dijete, koje želi isključivu ljubav svoje majke, može udariti svog mlađeg brata po glavi u nadi da će je dobiti više. Ono što nazivamo zlim ili patološkim može zasigurno proizaći iz nečega dobrog ili ga zamijeniti. Drugi primjer su svađe među djecom. Sve njihove prepirke oko toga tko bi što trebao raditi, oko podjele poslova, u konačnici se mogu smatrati iskrivljenim izrazom vrlo snažne potrebe za poštenjem i pravdom.

Thomas: Čini mi se da bi Eupsihija bila dobro mjesto za njegovanje tih dobrih nagona. Ali pitanje koje imam je da ako su ti instinkti tako slabi i lako ih se ošteti, kako ih uopće možemo iskoristiti prije nego li dosegnemo Eupsihiju? Kako, u našim sadašnjim kulturama, možemo raditi na zdravome društvu?

Maslow: Primarni tehnički alat koji sada imamo za to, a pretpostavljam i najbolji način za to, je psihoanaliza ili neki drugi oblik dubinske analize uz pomoć stručne osobe. Međutim, budući da ovo nije baš praktičan prijedlog za većinu nas, a sigurno ne i za većinu čovječanstva, moramo sve više usmjeravati svoju pozornost na masovne tehnike pomoći osobi da otkrije ovu dragocjenu ljudsku prirodu duboko u sebi, tu prirodu koju se on boji izraziti. Obrazovanje, na primjer, svakako treba pomoći osobi da otkrije vlastitu ljudsku prirodu, kao i samoterapija. Samoterapija je primjenjiva na sve nas, iako je to iznimno težak posao. Tu imamo samo nekoliko smjernica, nekoliko modela. Jedan dobar vodič, koji često preporučujem svojim studentima, je knjiga Joanne Field A Life of One’s Own. To je model za samo-potragu i opis potrebnih tehnika. Još jedna dobra pomoć je knjiga iste autorice, ali pod njezinim pravim imenom, Marion Milner, On Not Being To Paint.
Općenito, rezultati psihoterapije su pomaci prema boljim vrijednostima. Osoba u uspješnoj terapiji općenito postaje boljim građaninom, bolji mužem, boljom ženom i svakako boljom osobom. Ona je perceptivnija i spontanija i to se praktički uvijek događa. Ovi rezultati postižu se samospoznajom, glavnim putem do otkrivanja u sebi najboljih vrijednosti za cijelo čovječanstvo. Što jasnije poznajemo te vrijednosti, lakše, spontanije i bez napora možemo napipavati prema njima.
Dopustite da to izrazim na starinski način. Jedan od rezultata dobre psihoterapije je bolje odlučivanje između lošeg i dobrog, te između lijepog i ružnog. To je kao učiti imati bolji ukus, a to je, opet, putem samospoznaje. Možete i obrnuto: ako o svim tim terapijama razmišljate kao o jednostavnom otkrivanju nečega što postoji unaprijed, a to je ono što bi dobra terapija trebala postići. ono što je otkriveno je ono što mi u našoj današnjoj kulturi nazivamo dobrim vrijednostima.

Thomas: Ne proizlazi li iz ovoga, doktore Maslow, da osoba koja se podvrgava terapiji u potrazi za dobrim životom mora na neki način pomiriti sve vanjske pritiske s tom slikom dobra kako se razvija? I nije li to u našoj kulturi sve teže?

Maslow: Iako je zasigurno istina da kulture mogu blokirati urođene impulse koji su dobri, nadam se da neću zvučati pretjerano optimističan ako kažem da kulturološki pritisci u zbilji nisu toliko moćni kako ih ljudi ponekad smatraju, barem u Americi. Vrlo je često moguće, pogotovo mladoj osobi koja još nema puno obveza, jednostavno sići s vrtuljka života i poručiti ‘odhebite’ kulturološkim pritiscima. U našem otvorenom društvu to je moguće. Možete jednostavno odabrati svoj način života, možete odabrati nešto što vas neće zarobiti. To je, naravno, druga priča za sredovječne muškarce ili žene. Oni su već toliko predani stvarima da je jedina stvar koju terapija može učiniti za njih da im da snagu da čvrsto podnose ono što moraju podnijeti.
Rekao bih da većina psihologa ovaj razgovor o kulturološkim pritiscima smatra svojevrsnim alibijem. To je kao da kažeš ‘jadan ja, tako sam bespomoćan, moram raditi što mi se kaže.’ Ali to je lažno, pogotovo kad si mlad, jer tada ne moraš baš raditi ono što vam je rečeno. Zvuči li vam ovo previše ekstremno?

Thomas: Ne, nije, ali me zanima koliko bi mladih ljudi koje poznajete kroz svoj rad na sveučilištu Brandeis bilo spremno izbaciti taj dio kulture koji ih je blokirao, recimo, sprječavao njihov zdrav rast. Koliko bi ih ‘odhebalo’ takvu kulturu?

Maslow: Pa, istina je da se mladi danas više boje nego li zdravi stariji ljudi. Mora im se pomoći postavljanjem alternativa pred njih. Tada se uključuju u rasprave o klasičnim misliocima, uspoređuju ovaj tovarni list, ovaj način života s onim načinom života, a onda moraju birati. Ponekad kultura nije jednoglasan izbor.
Pretpostavljam, da odgovorim na vaše pitanje, da su otprilike jedna trećina ili jedna četvrtina naših studenata oni koji su iskreni, ozbiljni, samoostvarujući i samodostatni borci i tragaoci. To su studenti koji će zadržati sve mogućnosti rasta i razvoja do kraja svog odraslog života.

Thomas: Rekao bih da je ovo impresivna brojka.

Maslow: Da, to je velik udio s jedne točke gledišta. I naravno, Brandeisovi studenti su vrlo bistri, vrlo pažljivo odabrani. S druge strane, međutim, zasigurno možete biti tužni zbog većine studenata koji će proći kroz studij. Možda će biti dobro. dobiti dobre ocjene, raditi ono što bi trebali. Uče, ali na pasivan način, ne odlučujući se baš za životni put. Oni se samo igraju s onim što im je zadano. Mogli biste reći da prihvaćaju dominantne elemente kulture – i dobre i loše – bez izbora, bez previše preispitivanja. Naravno, u tom smislu oni postaju obrazovani, ali nisu svi obrazovani ljudi mudri, ne rastu svi obrazovani ljudi. Kao što je netko rekao, ‘Any dope can have a high IQ’.

Thomas: Koja bi bila glavna funkcija odgoja u Eupsihiji? Ili još bolje, zašto nam jednostavno ne bi rekli nešto više o Eupsihiji?

Maslow: Prema načinu na koji ste postavili pitanje, moglo bi se činiti kao da ona postoji! Sada mi pada na pamet da možda u jednom smislu to doista jest tako. Navratit ću se na to za trenutak. Kao što sam ranije rekao, tu sam igru počeo igrati nakon što sam proučio samoaktualizirajuće ljude i naučio kako se odnose jedni prema drugima, kakvi su sa svojim obiteljima, svojom djecom. Primijetio sam da njihovi odnosi s drugim ljudima pokazuju određene razlike od prosjeka. Napipavao sam prema tim razlikama, pokušao ih formulirati, pokušao ih razjasniti u vlastitom umu. Iz tog traganja počeo sam se pitati kakav bi svijet bio da su se svi ljudi razvili do razine zrelosti i mudrosti ovih zdravih ljudi. Ili, kakvu bi kulturu stvorilo tisuću ovih zrelih pojedinaca da su smješteni na pustom otoku i nisu suočeni s vanjskim kulturološkim silama. Kakve bi vrijednosti imali?

Moji odgovori, naravno okvirni, ali unatoč tome vrlo provokativni, proizašli su iz mojih studija psihološki zdravih ljudi. Čini se da bi postojalo vrlo veliko poštovanje prema individualnim razlikama, više otvorenosti prema tome da drugi ljudi rastu u svom stilu. U tom smislu bi to svakako bila demokratska kultura. Trend bi mogao biti čak i prema onome o čemu su govorili filozofski anarhisti. Sigurno bi bilo manje kriminala, manje impulsa prema njemu, manje potrebe za njim. Možda ne bi bilo zakona ili ustava, osim onih napisanih da zaštite društvo od bezumlja koje može proizvesti zlo i nekontrolirano neprijateljstvo, i tako dalje. Ali ti bi zakoni bili u pozadini. Vojske nam sigurno ne bi bile potrebne. Naša izolirana skupina zdravih pojedinaca sigurno bi nadmašila nacionalizam, naše trenutno veliko prokletstvo, te lokalpatriotizam koji bi nas još sve mogao ubiti. Iz proučavanja tih zdravih pojedinaca znam da imaju manjak takozvanog ‘nacionalnog karaktera’, odnosno, u određenom smislenom smislu, oni su međunarodni ljudi.

Thomas: Zato što nalaze manje potrebnim biti ‘nacionalnim’?

Maslow: Da, oni se osjećaju bratski prema cijelom čovječanstvu, a posebno prema vlastitoj vrsti zdrave osobe, bilo da je ona Japanac, Nijemac, Amerikanac ili Rus. Čini se da su svi istinski zdravi ljudi pripadnici iste kulture. U tom smislu Eupsihija već postoji. Usred neurednih kultura koje danas imamo možda postoji tisuću ovih zdravih pojedinaca, nova Eupsihija. Siguran sam da bi se mogli jako, jako lijepo slagati jedni s drugima. Vidio sam da se to događa u malim razmjerima.

Thomas: Naše vrijeme je skoro isteklo, doktore Maslow, ali prije nego li završimo ovaj vrlo zanimljiv razgovor, dopustite mi da vas pitam znate li za ljude iz drugih disciplina – ekonomiste, politologe, antropologe – koji dijele ovu ideju. Postoji li neki kanali komunikacije?

Maslow: Da, postoji dobra komunikacija između ljudi u mnogim različitim područjima. Časopis koji izlazi na zapadnoj obali pod nazivom Manas donosi članke iz mnogih disciplina – psihologije, sociologije, filozofije, religije – a svi oni potiču na razumijevanje boljih ljudi i boljih kultura. Zatim tu je i nova Američka udruga za humanističku psihologiju koja će uskoro početi izdavati časopis.

Krist, Seneka, Laozi: mala komparativna povijest nebrige o brizi

Koji je danas dan”, upita Pooh.
“Danas”, odgovori Praščić.
“Moj najdraži dan”, kaže Pooh.


Alan Alexander Milne
, Medo Winnie zvani Pooh

Između mnogih drugih temeljnih pouka za život, u svojoj propovijedi na gori Krist je okupljenom mnoštvu uputio i pomalo enigmatsku poruku, zapravo, retoričko pitanje

A tko od vas zabrinutošću (μεριμνῶν, merimnōn) može svojemu stasu (ἐπὶ αὐτοῦ ἡλικίαν, epi autou hēlikian) dodati ma i jedan lakat (ἕνα πῆχυν, hena pēchyn)? (Matej 6:27),

kako ga je iz starogrčkog na hrvatski (doslovno) točno preveo Bonaventura Duda. Kome su bile namijenjene ove Kristove riječi i s kojom svrhom? Je li riječ o nekom naizgled trivijalnom prijekoru onima koji su nezadovoljni vlastitom visinom? Ili možda o nešto općenitijem prijekoru onima koji su nezadovoljni svojim stasom, svojim tijelom, onima koji ne prihvaćaju ‘sebe kakvi jesu’? Iz današnje perespektive – kada postoji jedna čitava industrija poučavanja ‘prihvaćanju sebe’ – ovo se tumačenje možda nameće samo po sebi, ali pravi smisao ovih Kristovih riječi ipak je značajno drugačiji. Da bi ga razumjeli, kako to i inače biva s razumijevanjem novozavjetnog teksta, valja vidjeti što zapravo znače višeznačne starogrčke riječi riječi ἡλικία (hēlikia) i πῆχυς (pēchys).

Riječ ἡλικία, doduše, uistinu označuje ‘stas’, pa tako i u novozavjetnom grčkom, gdje se često koristi, primjerice (Luka 19:3), u smislu ‘malen stasom’ (ἡλικίᾳ μικρὸς, hēlikia mikros). Međutim, ἡλικία također znači i ‘dob’, ‘dob života’, ‘životnu dob’, (životno) ‘vrijeme’ i (životni) ‘vijek’, pa tako ἐπὶ αὐτοῦ ἡλικίαν možemo prevoditi i kao (dodati nešto) ‘svome životnom vijeku’. No, ovo ‘nadodano’ životnome vijeku sada zasigurno nije ‘jedan lakat’. Riječ πῆχυς, doduše, znači ‘lakat’, odnosno, dužinu između lakta i vrha ispruženog srednjeg prsta, no na isti način kao i u slučaju ἡλικία i riječ πῆχυς ima dodatno temporalno značenje, pored prostornog značenja ‘lakta’, sada u smislu ‘(jednog) sata’. Riječi ἡλικία i πῆχυς mogu dakle imati dvojako dualno značenje – prostorno kao visina/lakat, ali i vremensko kao ‘vijek/sat’. Stoga Kristove riječi u Mateju 6:27 možemo čitati točnije i razumljivije kao retoričku formu

A tko od vas zabrinutošću može svome životnom vijeku dodati ma i jedan sat?

Propovijed na gori, ulje na bakrenoj ploči Carla Blocha iz 1877. godine. Izvor: Wikimedia Commons

Jasno je sada, dakle, da Krist ovdje govori o tjeskobi, tom pretjeranom osjećaju nemira, strepnje, napetosti i zabrinutosti koji može obuzeti ljudski um i tijelo u tolikoj mjeri da nam svaka, pa i najmanja aktivnost, može predstavljati nepremostivu zapreku. Starogrčke riječi u Novom zavjetu za brigu (μέριμνα, merimna) i brigovanje (μεριμνάω, merimnaó) nisu očito uporabljene slučajno – u njihovom je korijenu, naime, riječ μεριζω, što doslovno znači rascijepti, sasjeći u komadiće. Stoga je μεριμνάω – brigovanje – ono mentalno stanje koje rascjepljuju i razdire naš um, a to čini između onoga što je prošlo i onoga što tek dolazi. Stanje stalnog brigovanja je štoviše tolika razorna moć za čovjeka da ga i sam nečastivi (διάβολος, diabolos) koristi kao svoju veliku moć nad čovjekom, kako to upozorava Petar u svojoj prvoj poslanici (1 Petar 5:5-8). U Evanđelju po Mateju 6:34 stoga jasno također stoji i uputa

Ne brigujte za sutrašnji dan jer će se sutrašnji dan pobrinuti za se. Svakome je danu dosta vlastite muke (μὴοὖν μεριμνήσητε εἰς τὴν αὔριον, ἡ γὰρ αὔριον μεριμνήσει ἑαυτῆς· ἀρκετὸν τῇ ἡμέρᾳ ἡ κακία αὐτῆς).

Upravo u tom svjetlu valja razumjeti i Kristovu poruku svojim učenicima (Ivan 14:27), ali i svima nama:

Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem” (Εἰρήνην ἀφίημι ὑμῖν, εἰρήνην τὴν ἐμὴν δίδωμι ὑμῖν; Eirenen aphiemi hymin, eirenen ten emen didomi hymin). Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši.

Kristova poruka nije tako samo poruka društvenog mira, poruka ljubavi prema bližnjemu (ἀγάπη, agape), već i poruka potrebe osobnog, posve privatnog mira i spokoja, nasuprot tjeskobi koja razdire um i tijelo, što nam ga valja prigrliti s punim povjerenjem (πίστις, pistis) u život kao našom najvećom snagom i poglavito s nadom (ἐλπίς, elpis) kao “čvrstim i pouzdanim sidrom duše” (ἄγκυραν τῆς ψυχῆς, agkuran tes psuches; Heb. 6:19), kako sam o tome već pisao.

Briga – odnosno, točnije rečeno, nebriga o brizi – velika je tema i stoičke filozofije. U stoicizmu, još od samog njegovog utemeljitelja Zenona Kitijskog, sreća (εὐδαιμονία, eudaimonia) sastojala se u “naravnom življenju” (ὁμολογουμένως τῇ φύσει ζῆν; homologoumenos tei phusei zen), kako je to nadopunio Zenonov nastavljač Kleant, odnosno u “slijeđenju naravi/prirode” tj. “življenju s skladu s naravi/prirodom’ (τὸ ἀκολούθως τῇ φύσει ζῆν; akoloúthōs tê phýsei zên), kako je to postavio Hrizip iz Solija, Kleantov stoički nasljednik. No, ova (su)življenost s i življenje naravi nije tek neki puki boravak u prirodi kao nekom izletištu i ‘odmoru za dušu i tijelo’, kako to podrazumijeva moderan turističko-spiritualni um. Riječ je o težnji trajne (su)življenjosti sadašnjeg trenutka koji ne razdire naš um i naše tijelo tjeskobom o onome što je prošlo i onim što dolazi. Mnoga mjesta u Senekinim Moralnim pismima (Epistulae morales) jasno naglašavaju ovaj aspekt stoičke filozofije, a poglavito dojmljiva rečenica iz njegova 98. pisma:

Pati više nego li je nužno onaj koji pati prije nego li je nužno (Plus dolet quam necesse est qui ante dolet quam necesse est).

Seneka, međutim, ne govori samo o tjeskobi vezanoj uz budućnost, jer, jednako nas tako može razdirati i tjeskoba u vezi prošlosti, svega onoga onoga što smo učinili ili nismo učinili ili što smo mogli učiniti drugačije. Stoga u svom 5. pismu Seneka jasno kaže da je jedina šansa naše sreće prigrliti sadašnji trenutak:

Divlje životinje bježe od trenutne opasnosti, a ali nakon što joj izbjegnu više se ne brinu. Nas, međutim, jednako razdire i ono što je prošlo i ono što dolazi. Brojni nam blagoslovi nanose štetu, jer nam sjećanje vraća agoniju straha, dok ga predviđanje donosi prerano. Nitko svoju nesreću ne ograničava na sadašnjost.

“Senekina bista”, crtež Petera Paula Rubensa, cca. 1600.–1626. Metropolitan Museum.

Ideja ‘življenja u skladu s naravlju’ središnji je momenat i taoizma, drevnog kineskog filozofskog sustava što ga je u 73. poglavlju Tao Te Chinga njegov autor Laozi (Lao Tzu) znakovito opisao kao “Puta Neba (天之道 tiān zhī dào) koji se ne napreže, a lako osvaja”, a poglavito temeljne taoističke mudrosti wu-wei (無為). U doslovnom prijevodu, wu-wei znači ‘ne-djelovanje’, ali to je tek blijeda jezična preslika svog bogatstva i sadržaja ove mudrosti, budući da ništa nije dalje od wu-wei nego li pasivnost i neaktivnost, štoviše, u taoizmu je uzdržavanje od aktivnosti u suprotnosti s naravi i prirodom. Međutim, wu-wei je djelovanje koje je spontano, djelovanje bez napora koje je u skladu s dinamikom i ritmovima prirode kao i naše naravi, te je samo u tom smislu ono ‘ne-djelovanje’, kao što to nalazimo u 25. poglavlju Tao Te Chinga:

Čovjek slijedi zemlju,
zemljom upravlja nebo,
nebom upravlja Tao,
Tao slijedi iz sama sebe.

Ovdje se opisujući sam Tao (Put) u posljednjem retku (道法自然, da fa zi ran) ne nalazi slučajno fraza ziran (自然), koja označava spontanost, prirodnost, ono što proizlazi dakle spontano ‘iz sebe samog’, ‘po sebi samome’ ili ‘po vlastitoj naravi’, što nije nepoznato niti Kristovom nauku, gdje se, baš kao i u Tao Te Chingu, ideja opuštene prirodnosti i spontaniteta često ilustrira također slikama iz prirode, pa tako, primjerice, u svojoj Propovijed na gori, nastavljajući svoj govor o brizi, Krist kaže: “Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih.” (Mt 6: 28-29).

Taoističko nasljeđe ideje spontaniteta i prirodnosti, koji nas nužno vežu uz sadašnji trenutak, ostavilo je svog traga i u samom jeziku. Naime, iako je konceptualizacija vremena prostornim metaforam gotovo univerzalan fenomen diljem svih kultura, za razliku od nas ‘zapadnjaka’ koji prošlost vidimo kao nešto što ostavljamo ‘iza nas’, a budućnost kao ono što nas očekuje ‘ispred nas’, u kineskom jeziku posve je suprotno suprotno – tu je ‘ispred’ (前, qián) prostorna metafora za ‘prije/prošlost’, a ‘iza’ (后, hòu) za ‘kasnije/budućnost’. Ta jezična razlika, međutim, radikalno mijenja percepciju zbilje. Mi tako ne samo da ‘ostavljamo prošlost iza nas’, već se i nadamo ‘boljoj budućnosti ispred nas’. To je, međutim, najčešće veoma teško jer jurcajući ‘prema sretnijoj budućnosti’ mi u pravilu nosimo prošlost na leđima poput teškog tereta ili je potiskujemo misleći da smo je ostavili ‘iza’, što je još gore. Iz kineske, taoističke perspektive, stvari se čine jednostavnije. Prošlost je uvijek ‘ispred’, pred našim očima, ne kao teret, već kao nešto iz čega možemo učiti, a budućnost nas vjerno i prirodno slijedi ‘iza nas’. Upravo je to smisao taoističkog spokoja i prirodnosti ‘bivanja u sada’, kojemu zapravo ne možemo pobjeći koliko god jurili naprijed ili se vraćali, stajali ili usporavali.

“Laozi jaše na volu” (detalj), Zhang Lu, Ming dinastija (1368.–1644.). National Palace Museum, Taiwan

Naravno, kao što ni ‘nedjelovanje’ nije tek puko odsustvo ‘djelovanja’, dapače, tako ni ‘nebriga’ nije tek puko odsustvo brige. U svakodnevnom životu to bi bio ne samo gotovo pa nemoguć zadatak, već u većini uobičajenih okolnosti i štetan. Sama briga po sebi nije nužno štetna, budući da nas ona najčešće motivira upravo na izbjegavanje štetne pasivnosti i neaktivnosti kada to životne okolnosti zahtijevaju. Stoga je i kod Krista i kod Seneke i kod Laozija riječ zapravo o izbjegavanju patološke, nekotrolibilne i pretjerane brige, koja se manifestira kao tjeskoba i koja u konačnici ne samo da razdire i naš um i naše tijelo, već koja nas upravo tjera u pasivnost i neaktivnost u negativnom značenju tih pojmova. Stoga je, dakle, njihova poruka važnosti nebrige o brizi više od poruke pukog izbjegavanja same brige. Ona je zapravo poticaj na razboritost i mudrost razlučivanja stvari na koje imamo utjecaja od onih na koje takav utjecaj nemamo, onih stvar nad kojima imamo kontrolu od onih nad kojima tu kontrolu nemamo i u konačnici razlučivanja stvari koje u životu možemo i trebamo prihvatiti od onih koje ne možemo i ne bi trebali, kako je to, uostalom, sažeo već Epiktet, stoički filozof od prije gotovo dva tisućljeća, u svom Priručniku:

Neke stvari su do nas, a neke nisu do nas. Do nas su prosudba, poriv, želja, zazor i jednom riječju sve ono što je naše djelo. Nisu do nas naše tijelo, naš imetak, ugled, položaj i jednom riječju sve ono što nije naše djelo.

Stvari koje su do nas po prirodi su slobodne, nesprečive, nesputane, a one koje nisu do nas su slabe, ropske, sprečive i tuđe. Zapamti stoga da ako po prirodi robovske stvari budeš smatrao slobodnima i one tuđe vlastitima, bit ćeš sprečavan, jadikovat ćeš, bit ćeš uznemiren, predbacivat ćeš i ljudima i bogovima. Ako pak samo ono što je tvoje budeš smatrao svojim, a ono tuđe budeš smatrao — kao što i jest – tuđim, nitko te nikada neće prisiljavati, nitko te neće sprečavati, nikome nećeš predbacivati, nikoga prozivati, niti jednu jedinu stvar nećeš činiti protiv svoje volje, nitko ti neće škoditi, nećeš imati neprijatelja, jer ništa štetno nećeš trpjeti.

Ritmovi prirode – jesen

Tiho, o tiho govori mi jesen:
Šuštanjem lišća i šapatom kiše. (Dobriša Cesarić)
Autorova fotografija.

Kao i u mnogim svjetskim jezicima – uključivši i hrvatski, gdje riječ ‘jesen’ dolazi od praslavenskog ȅsenь, odnosno, praindoeuropskog *h₁es-en-, što označava ‘berbu’ i ponajviše ‘žetvu’ – tako je i u kineskom jeziku u samu riječ jesen 秋 (qiu) duboko urezano ono što je gotovo univerzalno prepoznatljivo i najtipičnije za ovo doba godine još od najranijih dana ljudske povijesti. Riječ 秋 (qiu), naime, složenica je riječi 禾 (he), odnosno, riječi ‘zrno’ i riječi 火 (huo), odnosno, riječi ‘vatra’. Naime, kao i drugdje, tako su i u staroj Kini, jesen je vrijeme žetvi, a nakon što su nakon  žitarice prikupljenje i zrnasti plodovi sigurno pohranjeni, strništa na poljima bila su zapaljena ne bi li se tlo riješilo preostalih nametnika te, kako se tada vjerovalo, osnažilo za prezimljavanje i obogatilo za proljetnju sjetvu.

Također, kao i u hrvatskom jeziku, o jeseni je i u staroj Kini bilo uobičajeno govoriti kao o ‘jesenjem dobu’ 秋天 (qiu tian), gdje je uz riječ ‘jesen’ nadodana riječ 天 (tian), koja označava ‘nebo’. Dodatak tian nalazi se na kraju svakog godišnjeg doba – ljetno doba tako je 春天 (chun tian), proljetno doba 夏天 (xia tian) i zimsko doba 冬天 (dong tian). Govor o ‘dobu’ ili ‘sezoni’ način je da se godišnja doba sagledaju u vremenskoj dimenziji, kao dinamička ideja ciklusa koji su se naposljetku najbolje i zamjećivali upravo promatranjem neba i općenito promjena u prirodi. Ovaj iskustveni dinamički aspekt prirode, koji je snažno ostao zahvaćen u jeziku, glavna je značajka kineske filozofijske tradicije, a poglavito taoizma.

Zagasiti jesenji krajobraz, autorova fotografija.

Promjene koje se ujesen događaju u prirodi svima su vidljive i svi ih osjećamo. Dolaskom jeseni završava yang (阳) ciklus ljeta kojim je dominirao element vatre 火 (huo) i počinje ciklus kojim dominira element metala 金 (jin) kao prijelazni, nestabilni i miješani period koji kulminira yin (陰) ciklusom zime. Dani su sve kraći, hladniji, maglovitiji, vjetrovitiji i tmurniji, boje postaju zagasitij, a lišće gubi svoju zelenu boju, otpada s drveća i na tlu truleći prelazi u zemlju. Priroda otpušta i prepušta se te se čini kao da sve zamire.

Pa ipak, jesen nije samo doba otpuštanja i prepuštanja. Usjevi koji su rasli u proljeće i ljeto spremni su za žetvu i skladištenje za zimu, povrće je spremno za zimnicu, a sočne zrele jabuke, kruške i slatko grožđe za pekmeze i vinski nektar. Bundeve, dunje i jabuke koje su krasile ormare i prozorska okna naših baka najesen simboli su tog obilja koji se još ponegdje mogu naći na selu. U sjećanje starijih jesen će svakako prizvati i cijepanje te spremanje drva za vatru tijekom nadolazećih hladnih zimskih dana ili možda okupljanja suseljana za prohladnih ali veselih jesenjih noći, često uz pjesmu, kod ljušćenja kukuruza nakon berbe pod drvenim krovom štaglja. Svi pak ćemo se rado sjetiti i majčinog velikog jesenjeg spremanja ormara, pospremanja ljetne odjeće i pripremanja toplije odjeće za nadolazeće mjesece. Jesen je tako posvuda i prikupljanje i okupljanje. Jesen je, kao i sama priroda, ravnoteža.

Jesen, Giuseppe Arcimboldo (1527. – 1593.). Izvor: giuseppe-archimboldo.org

Čovjek je, dakako, dio prirode i promjene u prirodi reflektiraju se i na nas, fizički, mentalno, emocionalno i duhovno. Poput drveća koje odbacuje svoje lišće, tako je i za nas jesen vrijeme odbacivanja raznih utega koje smo nosili tijekom godine, doba promišljanja, refleksija i odluka, ne bi li se pripremili za prezimljavanje duše i naše novo proljeće. Ovo je, doduše, emocionalno teško za mnoge i ponekad ne bez posljedica, ukoliko ovo naše otpuštanje i prepuštanje nije popraćeno i prikupljanjem i okupljanjem, baš kao i u samoj prirodi. Drevni kineski liječnici nisu stoga slučajno primijetili kako su dva naša organa posebno aktivna, isto kao što su tada i posebno osjetljiva, upravo u jesenje doba – pluća (肺; fei) i debelo crijevo (大肠; da chang) – oba koja imaju ključnu ulogu u prikupljanjnju i okupljanju onog što nam je nužno i u otpuštanju i prepuštanju onog što nam je nepotrebno. Neravnoteža između toga dvoga, što su iskustveno primijetili drevni kineski mudraci i liječnici, a što je mnogo potvrdila i moderna psihosomatska medicina, može rezultirati bolešću.

Prikaz plućnog krila prema tradicionalnog kineskoj medicini, drvorez iz 1537. godine. Izvor: Wellcome Collection.

Održavanje ove ravnoteže važno je kako na emocionalnoj tako i na fizičkoj razini. Dok smo tijekom ljeta u stanju suvišku yanga (阳) i topline u tijelu, pa u uspostavljanju ravnoteže težimo oslobađanjem suviška topline, znojimo se i rashlađujemo, tijekom jeseni i zime suvišak je yina (阴) i hladnoće u tijelu. Stoga ne bi li izbjegli ‘uhvatiti prehladu’ i ‘zatvor’ ili ‘proljev’, ovaj suvišak sada valja kompenzirati toplom odjećom i također toplom, poželjno sezonskom hranom čije je nutritivno bogatstvo sazrijevalo pod okriljem obilja ljeta i koja stoga sadrži onu potrebnu esenciju koja nas, prema mišljenju drevnih kineskih liječnika, može hraniti i njegovati tijekom hladnijih i tamnijih mjeseci. Šalica čaja, sada ne više ledenog ili ohlađenog kao tijekom ljeta, već toplog, mirisima, okusima i bojama bogatog, dodatno hrani i njeguje naše tijelo nedostajućom toplinom.

Vrijeme za čaj, autorova fotografija.

Prema tradicionalnoj kineskoj medicini, tijelo međutim valja hraniti i njegovati, a posebno tijekom jeseni, i dahom, budući da su pluća posebno važna za raspodjelu zaštitnog wei chi-a (衛 氣) po tijelu. Što su pluća jača, to su bolji naš imunološki sustav i opća vitalnost, kao što vrijedi i obrnuto. Disanje je. štoviše, primarni ciklus yina i yanga u našem tijelu, a jesen – kada smo i mi i priroda u previranju i kada su te promjene brze i dramatične – doba je kada se njemu valja posebno posvetiti. Ono nije više doba ljetnih uzbuđenja i dinamike, kratkih rukava i užurbanih planova, već doba primirivanja naših srca i umova, ali i doba prikupljanja našeg duha i daha (氣), koji nisu samo jezično bliski pojmovi, kao što je već pisano u objavi Dah, duh i duša – mala komparativna povijest. Drevno kinesko umijeće disanja chi kung/qigong (氣功) upravo je i razvijeno ne bi li se povećala naša vitalnost, produžio životni vijek i spriječile bolesti. Sve ovo jednostavno je sažeto u Unutarnjem kanonu Žutog Cara (Huangdi neijing 皇帝內經), najstarijem sačuvanom kineskom medicinskom klasiku, vrlo vjerojatno sastavljenom u prvom stoljeću prije nove ere:

Tri mjeseca jeseni zovu se zadržavanje i ravnoteža.
Nebeski dah (氣) je brz, zemaljski dah je svijetao.
Rano u krevet, rano ustati, zajedno s pijetlom.
Učinite ono što je srčanog uma mirnim i spokojnim kako biste umanjili kaznu jeseni.
Okupite i sakupite duh i dah.
Učinite jesenji dah uravnoteženim.
Ne usmjeravajte ono što je srčanog uma prema van.
Održavajte plućni dah čistim.
Ovo je jesenja usklađenost daha i kultiviranje Tao-a okupljanjem i prikupljanjem.
Suprotstavljanje tim načelima ozljeđuje pluća.

‘Pseudoznanosti’ koje su izmijenile lice znanosti (1): pomicanje kontinenata

Nema ni jedne ideje, ma kako drevne i apsurdne, koja nije kadra poboljšati naše znanje”, zapisao je Paul Feyerabend kao motto četvrtog poglavlja svoje knjige Protiv metode. Kao povjesničar znanosti, Feyerabend je ovo zapisao s dobrim razlogom. Mnoge danas ortodoksne znanstvene ideje nekad su bile ne samo heterodoksija već su često bile proglašavane pseudoznanošću i patološkom znanošću, bivajući ismijavane, kao i njihovi autori, najčešće i s nezavidnim reperkusijama po njihove karijere. Epizoda s Alfredom Wegenerom, koji je formulirao teoriju pomicanja kontinenata o kojoj danas uče i osnovnoškolci, jedna je od mnogih takvih priča iz povijesti znanosti. Fotografija: Alfred Wegener 1930. godine na Grenlandu. Izvor: Alfred-Wegener-Institut.

6. siječnja 1912. godine njemački meteorolog Alfred Wegener, pionir polarnih istaživanja, održao je pred Frankfurtskim geološkim udruženjem predavanje u kojem je izložio i pokušao argumentirati neobičnu ideju – da Zemlja nije oduvijek izgledala onako kako trenutno izgleda, da je nekad bila jedinstveni superkontinent (Urkontinent), koji se u nekom trenutku prošlosti razlomio na manje dijelove koji su se polako tijekom dugih razdoblja Zemljine prošlosti pomicali na svoja trenutna mjesta. Iste te 1912. godine, Wegener je svoje ideje o ‘pomicanju kontinenata’ (Kontinentalverschiebun) objavio u časopisu Petermanns Geographische Mitteilungen (prvi dio, drugi dio, treći dio), a nakon što se 1915. godine ranjem vratio iz I. svjetskog rata, tijekom oporavka uobličio ih je i objavio u knjizi Die Entstehung der Kontinente und Ozeane (Formiranje kontinenata i ocena).

Alfred Wegener tijekom ekspedicije na Grenlandu 1912.-1913. godine. Izvor: Alfred-Wegener-Institut.

Sama ideja nije bila nova. Flamanski kartograf Abraham Ortelius, radeći na svom atlasu Theatrum Orbis Terrarum (1750.), prvom modernom geografskom atlasu, primijetio je da se obrubi Amerika i Afrike međusobno uklapaju poput dijelova slagalice, za što je pretpostavio da je nešto više od puke koincidencije, držeći da je tlo Amerike u davnoj prošlosti otrgnuto od Europe i Afrike potresima i poplavama.

Karta svijeta iz geografskog atlasa Abrahama Orteliusa Theatrum Orbis Terrarum (1750.).

Francuski pak geograf Antonio Snider-Pellegrini u svojoj knjizi La Création et ses mystères dévoilés (1858.) otišao je korak dalje, spekulirajući također da je u prošlosti postajala jedna jedinstvena kopnena masa koja se raspala. Iako je potkrjepu ovoj ideji Snider-Pellegrini vidio u sličnostima fosilnih ostataka s obje strane Atlantika, uzrok raspadu ove jedinstvene kopnene mase on je pripisao biblijskom Velikom potopu. Wegener je, međutim, ideji pokušao dati konzistentno znanstveno ruho.

Snider-Pellegrinijeva vizija pomicanja kontinenata u La Création et ses mystères dévoilés iz 1858. godine.

Wegener je neumorno tragao za dokazima svojoj hipotezi o pomicanju kontinenata, svjestan da sama koincidencija da se obrubi kontinenata međusobno uklapaju poput slagalice, iako intrigantna, nije dovoljna. Wegener je stoga posebnu pažnju posvetio dokazivanju sličnosti živih i fosilnih biljaka i životinja na nasuprotnim stranama oceana, kao i sličnostima geoloških formacija, planinskih pojaseva, riječnih tokova, ležišta ruda i vrsta stijena koje su naglo završavale na rubu jednog kontinenta i ponovo se pojavljivale na obalama drugog udaljenog kontinenta. Wegenerove ideje, međutim, objavljene izvorno na njemačkom jeziku, ostale su više-manje nezamijećene od znanstvene zajednice sve do 1924. godine kada se njegova knjiga pojavila u engleskom prijevodu. Recepcija njegovih ideja, međutim, sada neće biti nimalo laskava. Dapače, Wegener je bio žestoko napadnut, ismijavan i denunciran kao ‘pseudoznanstvenik’.

Wegenerova rekonstrukcija stanja razdvojenosti kontinenata u tri različita razdoblja zemljine povijesti. Izvor: Die Entstehung der Kontinente und Ozeane, 4. izdanje (1929).

Austrijski paleoklimatolog Fritz Kerner von Marilaun govorio je o Wegenerovoj hipotezi kao “deliričnom buncanju” . Britanski geolog Philip Lake na sastansku Britanskog geografskog društva govorio je o Wegeneru kao o osobi koja “ne traži istinu, nego zagovara svoju stvar slijep za sve činjenice koje su protiv njega”. Rollin Chamberlin, jedan od najuglednijih američkih geologa, napisao je da “ako povjerujemo Wegenerovoj hipotezi, onda moramo zaboraviti sve što smo naučili posjednjih sedamdesetak godina i početi iznova”. William Berryman Scott, predsjednik Američkog filozofskog društva, u konačnici je proglasio hipotezu “posvemašnjom, prokletom truleži”. A nije nedostajalo niti rasističkih insinuacija. Američki paleobotaničar Edward W. Berry tako je u časopisu Science Wegenerov rad proglasio “germanskom pseudoznanošću”.

Članak u časopisu Science iz kolovoza 1924. godine koji Wegenerovu ideju proglašava ‘geemanskom pseudoznanošću”. Izvor: Science

Istina, Wegenerova hipoteza je, znanstveno gledano, imala jedan veliki nedostatak – naime, iako je Wegener podrobno opisivao razdvajanje, klizanje, lutanje i sudaranje kontinenata, on ipak nije u početku mogao predložiti nijedan mehanizam koji bi bio dovoljno snažan da pokrene i nastavi pokretati krute, masivne kontinente. Unatoč svemu, Wegener je na kritike odgovarao staloženo, ispravljajući pogreške, a do četvrtog izdanja svoje knjige, objavljenog 1929. godine, predložio je sveukupno šest mogućih različitih mehanizama pomicanja kontinenata, anticipirajući jednim od njih danas opće prihvaćenu teoriju tektonike Zemljinih ploča.

Wegener, na žalost, nije dočekao prihvaćanje svoje ideje. Nestao je u mećavi 1930. godine tijekom još jedne, posljednje njegove ekspedicije na Grenlandu, desetljećima prije nego što se njegova teorija počela napokon prihvaćati šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Tko je bio Josef K.?

„Bit će da je Josefa K. netko oklevetao jer su ga jednog jutra uhitili, iako nije učinio nikakvo zlo“ – rečenica je koja ne samo da otvara Kafkin proslavljen roman Proces, već koja je i sama postala jednom od najslavnijih otvarajućih rečenica u povijesti književnosti. O ovom romanu, kao i o njegovom autoru, čini se da znamo gotovo sve, ali što znamo o samom Josefu K.? Je li za glavno lice Procesa i ono što mu se dogodilo Kafka možda imao stvarnu životnu inspiraciju? Fotografija: prva stranica rukopisa Procesa (c) Marijan Murat/Literaturarchiv Marbach

Svoj svakako najpoznatiji i najutjecajniji roman Proces (Der Prozeß) Franz Kafka počeo je pisati tijekom Prvog svjetskog rata, a objavljen je tek posthumno 1925. godine, godinu dana nakon što je Kafka umro od neuhranjenosti, budući da uslijed laringealne tuberkuloze, od koje je dugo patio, doslovno više nije mogao jesti. Kafka svoj Proces zapravo nije nikada dovršio te njegov današnji oblik dugujemo njegovom prijatelju i biografu Maxu Brodu, koji je tekst za objavu sastavio od gotovih i djelomično završenih poglavlja. Bilo je to suprotno Kafkinoj želji da nakon njegove smrti spali sve njegove rukopise. 

Kadar iz filma Orsona Wellesa The Trial (1962) ispred Zagrebačke katedrale s mladim Anthony Perkinsom u ulozi Josefa K.

Proces je bogat i višeslojan roman koji ostavlja mnogo prostora za najrazličitija tumačenja, kojih uistinu ne manjka, od političkih, svjetonazorskih, filozofskih do biografskih, te se čini da o njemu znamo gotovo sve, kao i o njegovom autoru. Osim možda jednog važnog detalja – tko je zapravo bio Josef K – odnosno, je li Josef K. tek plod Kafkine imaginacije ili je za svog kultnog junaka Kafka moguće imao inspiraciju u stvarnom životu? Odgovor na ovo pitanje nedvosmislen je i jasan, koliko je čini se i slabo poznat: inspiraciju za glavno lice Procesa Kafka jest imao u stvarnoj osobi, štoviše, u svom prijatelju kojeg je zadesila sudbina nevjerojatno slična onoj koja je zadesila Josefa K. u Procesu. Njegovo ime bilo je – Otto Gross.

C.G. Jung (Michael Fassbender) i Otto Gross (Vincent Cassel) u filmu Davida Cronenberga
Dangerous Method (2011)

Otto Gross je bio sjajan mladi  psihoanalitičar koji ne samo da je ostavio značajnog traga u psihoanalizi već je utjecao i na generacije pisaca i umjetnika, ali je danas, na žalost, šire poznat eventualno tek kao sporedni lik u Cronenbergovom filmu o Carlu Gustavu Jungu i Sigmundu Freudu Dangerous Method. Nakon svršetka studija medicine 1899. godine, Otto je karijeru započeo kao psihijatar po klinikama u Beču i Münchenu, no ubrzo se prebacio na psihoanalizu. Nedvojbeno briljantan psihoanalitičar, Otto je međutim također bio i teški ovisnik o drogama, na koje se navukao 1900. godine kada je kao pomorski liječnik boravio u Južnoj Americi. Stoga je s vremena na vrijeme boravio u klinikama za odvikavanje, a 1908. godine na analizu ga je  u klinici Burghölzli primio i C.G. Jung, analizu koja se pokazala važnom i za samoga Junga, što je i prikazano u Cronenbergovom filmu.

Franz Kafka 1906. i Otto Gross 1908. godine.

Otto je bio sin Hansa Grossa, poznatog austrijskog pravnika, eksperta u kaznenom pravu i sveučilišnog profesora. Njegov Priručnik za istražnoga suca kao sustav kriminalistike (Handbuch für Untersuchungsrichter als System Der Kriminalistik), objavljen 1891. godine, smatra se početkom moderne kriminalistike i forenzike, a on ‘ocem’ ovih disciplina. Hans Gross je predavao na sveučilištima u Grazu i Pragu, a jedan od njegovih slušača na Karlovom sveučilištu u Pragu 1903. godine bio je i dvadesetogodišnji student prava Franz Kafka. S njegovim sinom Ottom, Kafka se međutim upoznao tek  1907. godine, godinu dana nakon što je diplomirao.

Hans Gross, otac Otto Grossa i naslovnica njegove knjige o psihologiji kriminaliteta.

Otto je ocu Hansu Grossu bio veliko životno razočaranje i to ne samo radi svoje ovisnosti. Povezujući psihoanalizu s anarhizmom, koji je i sam živio, zagovarajući poliamoriju i općenito ‘seksualnu amoralnost’ bez inhibicija kao ultimativni avangardni put oslobođenja pojedinca i društva, živeći u komunama i prezirući sve buržujsko, Otto je bio sve ono što je njegov otac prezirao, a taj je osjećaj bio obostran – sam je otac Hans bio sve ono što je prezirao njegov sin. No, očeva briga nije stala samo na razočaranju. Pod optužbom da je anarhist opasan za društvo, Hans Gross je 9. studenog 1913. u Berlinu uredio policijsko uhićenje vlastitog sina, odakle je prebačen u pogranični austrijski gradić Tulln i tamo zatvoren u privatni sanatorij. O incidentu su izvjestile praške novine Prager Tagblatt 9. siječnja 1914. na svojoj drugoj stranici, a sam izvještaj dojmljivo podsjeća na početak Procesa:

Nedavno se u Berlinu dogodio incident koji nas je zainteresirao iz dva razloga. Prvo, zbog same stvari, koja se dotiče jedne od osjetljivih stvari u svezi naših policijskih vlasti, te drugo, zbog osoba koje su u to uključene, a koje su sve dobra imena u učenim krugovima. Ukratko, poznati kriminolog sa Sveučilišta u Grazu, dr. Hans Gross, dao je svoga sina dr. Otta Grossa, znanstvenika koji se u Berlinu s velikim uspjehom zaposlio kao istraživač u polju psihoanalize – uhititi. Uhićenje dr. Grossa bilo je dobro pripremljeno i brzo izvedeno. Jednog dana tri su jaka muškarca ušla u stan mladog znanstvenika u Berlinu, legitimirajući se kao policijski detektivi, te su ga ispratili do željezničke stanice, odakle je bio prevezen u austrijski sanatorij.

“Prisilno interniranje učenjaka u ludnicu” – članak u  Prager Tagblattu od  9. siječnja 1914. koji opisuje uhićenje Otto Grossa

Godinu dana nakon uhićenja i prisilnog zatvaranja u sanatoriju, Otto Gross proglašen je izliječenim i vraća se svom liječničkom poslu, iako je pravno bio stavljen pod starateljstvo i nadzor oca Hansa, koji umire 1915. godine. Zanimljivo je za primijetiti da te iste ratne godine Prvog svjetskog rata Otto Gross dolazi u Hrvatsku i radi kao vojni liječnik u Austrougarskoj vojnoj bolnici za zarazne bolesti u Bršadinu kod Vukovara (k.u.k. Epidemiespital Nr. 1 in Bršadin bei Vukovar), tada najvećoj i najmodernijoj vojnoj bolnici u čitavom Austrougarskom carstvu koja je zbrinjavala vojnike s Istočnog i Balkanskog fronta.

Austrougarska vojna bolnica za zarazne bolesti u Bršadinu kod Vukovara, u kojoj je od 1915. godine kao liječnik radio Otto Gross.

Kafka i Otto ponovno su se sreli 1917. godine, putujući zajedno noćnim vlakom iz Beča u Prag. Kako se Kafka kasnije prisjetio razgovora, te noći nije razumio gotovo ništa od toga što je Otto govorio, ali su se ipak uspjeli naći oko ideje da zajedno pokrenu ‘Časopis protiv volje za moći’ (Blätter zur Bekämpfung des Machtwillens). Ideja se, međutim, nikada nije realizirala. Tri godine nakon njihova noćnog susreta i razgovora, nedugo prije svoga četrdeset i trećeg rođendana, Otto Gross je preminuo od posljedica upale pluća, nakon što su ga pronašli promrzlog i izgladnjelog na berlinskim ulicama. 

Zašto je Sigmund Freud cijenio vukovarskog odvjetnika dr. Ljudevita Kraškovića ml., koji je nama gotovo pa nepoznat?

Hrvatskoj historiografiji, a poglavito povijesti naše psihologije, čini se da su gotovo pa nepoznati ime i rad vukovarskog ‘odvjetničkog perovođe’, doktora prava Ljudevita Kraškovića ml. No, proslavljenom ocu psihoanalize Sigmundu Freudu, dr. Krašković nipošto nije bio nepoznat. Ova crtica, za sada tek skromno ali potrebno, želi upoznati javnost s ovim našim nepravedno zaboravljenim intelektualcem.
Na slici lijevo je naslovnica knjige dr. Ljudevita Kraškovića ml. Psihologija kolektiviteta, objavljene izvorno na hrvatskom jeziku 1914. godine u Vukovaru. Na slici desno je fotografija dr. Kraškovića (izvor fotografije).

1921. godine proslavljeni otac psihoanalize Sigmund Freud objavio je knjigu Psihologija mase i analiza ega (Massenpsychologie und Ich-Analyse). U toj knjizi, kako već i sam njezin naslov govori, Freud se posvetio psihoanalitičkojj analizi fenomena da se ljudi u skupini, grupi ili jednostavno ‘masi’ ponašaju radikalno i najčešće dramatično drugačije nego li bi se ponašali kao pojedinci, identificirajući se s vođom ili vođama skupine i njihovim ideološkim načelima kao i s ostalim pripadnicima skupine. Freud je, dakako, svoju psihološku analizu ponašanja mase gradio na spoznajama drugih, a poglavito na pionirskim idejama francuskog socijalnog psihologa Gustava Le Bona, koje je on izvorno objavio 1895. godine u knjizi Psihologija gomile (Psychologie des Foules). Ono, što je međutim gotovo pa nepoznato u našoj javnosti jest činjenica da u referiranju svojih prethodnika koji su dali važne doprinose razumijevanju psihologije i sociologije mase Freud u svojoj knjizi istaknuto mjesto daje i vukovarskom ‘odvjetničkom perovođi’, doktoru prava Ljudevitu Kraškoviću ml.

Na slici lijevo je naslovnica Freudove knjige o psihologiji mase iz 1921. godine u kojoj on spominje knjigu dr. Ljudevita Kraškovića ml. o psihologiji i sociologiji mase objavljenoj u Vukovaru 1915. godine (desno).

O samome Kraškoviću, čije se ime nigdje ne spominje u našoj historiografiji, za sada, nije moguće naći puno podataka. Ono što je poznato jest to da je Krašković u Mjesečniku Pravničkoga društva u Zagrebu tijekom 1910-ih pisao o ‘radiotelegrafiji’, u njegovo vrijeme novom i revolucionarnom načinu komunikacije, posebno iz perspektive ratnog i mirnodopskog prava, postavljajući zanimljiva pitanja o suverenitetu zračnog prostora i općenito etička te kazneno-pravna pitanja vezana uz ‘radiotelegrafiju’. Zna se također da je svoje članke iz Mjesečnika Krašković skupio u knjizi Radiotelegrafsko pravo koju je objavio 1917. godine u Vukovaru. Prema dostupnim informacijama, čini se da je dr. Krašković bio i poznati vukovarski šahist.

U Vukovaru je 1914. godine dr. Ljudevit Krašković također objavio i već spomenutu knjigu Psihologija kolektiviteta, kao tekst predavanja što ga 5. studenog 1913. godine održao na skupštini ‘Pravničkog društva’ u Zagrebu, a koje je prije također bilo objavljeno u Mjesečniku pravničkog društva. 1915. godine knjigu je na njemački preveo ‘Siegmund von Posavec’ i objavljena je, također u Vukovaru, pod naslovom Die Psychologie der Kollektivitäten, a u tom je obliku knjiga i došla do samoga Freuda. Kroz četiri glavna poglavlja (I. Kolektivni duh, II. Moral i inteligencija kolektiviteta, III. Zločinstvo i kazna kolektiviteta, IV. Zaglavak) na sveukupno 114 stranica gustog tiska, uz opsežan popis literature, Krašković u svojoj knjizi Psihologija kolektiviteta ne samo podrobno sintetizira, analizira i kritički prosuđuje tada postojeće spoznaje o psihologiji kolektiviteta, već i piše o “za pravnike važnim mnijenjima psihologa kolektiviteta o moralu i inteligenciji kolektiviteta uopće a napose zakonodavnih i sudačkih kolektiviteta”, te o “rezultatima psihologije kolektiviteta, koliko bacaju svjetlo na prosuđivanje kolektivnih zločinstava”. Sve ovo čini Kraškovićevo djelo, jedinstveno za naše prilike, ne samo potrebnim neke buduće šire historiografske analize, već i još uvijek aktualnim štivom. Do tada, neka barem stoji ova mala crtica.

Dah, duh i duša – mala komparativna povijest

Riječi dah i uzduh te duh i duša nisu slučajno povezane, ne samo u hrvatskom jeziku već i diljem različitih kultura i tradicija. Njihova sličnost upućuje na zajedničku, čini se gotovo pa univerzalnu ideju da su um i tijelo, duhovno i tjelesno, svjesno i nesvjesno, u uskoj svezi, svezi koju moderna znanost tek relativno nedavo nanovo otkriva. Fotografija: Dawid Zawila.

Povezivanje daha i života staro je koliko i sam čovjek. U mnogim svjetskim jezicima, riječi ‘(u)dah’ i ‘(iz)dah” tako su blisko povezane ne samo s disanjem kao temeljnim preduvjetom života, već i posve općenito s rađanjem i smrti, pa se tako za prvi udah novorođene bebe i kaže da je ‘udahnula život’, a za posljednji izdah preminule osobe da je ‘izdahnula’. Sanskrtska riječ prana (प्राण), kineska ch’i (氣), hebrejska ruah (רוח), grčka pneuma (πνεῦμα) i latinska spiritus – sve su to riječi koje u svakidašnjem govoru označavaju ‘vjetar’, ‘ùzduh’, ‘disanje’ i ‘dah’. No, ove su riječi istodobno i puno više od toga – sve one također označavaju i vitalno načelo života, a poglavito ono o čemu u hrvatskom jeziku govorimo kao o ‘duhu’, koristeći riječ koja je ne slučajno veoma slična riječi ‘dah’. Riječi ‘dah’ i ‘duh’ također nisu slučajno povezane i s riječi ‘dúša’. U starogrčkom je tako, primjerice, riječ pneuma (πνεῦμα) usko povezana s riječi psyche (ψυχή), koja također označava ‘dah života’, ‘životnu snagu’ i općenito ‘život’ sam, ali također i ‘dušu’. Na sličan način i latinsko spiritus označav i dah i duh, a anima i dah i dušu. Veza ‘daha’, ‘duha’ i ‘duše’, međutim, u mnogim tradicijama nije ostala samo na jezičnoj, spekulativnoj i pukoj metafizičkoj razini, već je postala i izvorištem različitih praktičnih vještina kontrole, kultivacija ili svjesnosti disanja i daha, kao što su to prāṇāyāma u indijskoj (prāṇā + āyāma), ch’i-gong (ch’i + gong) u kineskoj ili ānāpānasati (ānā/izdisaj+pāna/udisaj+sati/svijest, budnost) u buddhističkoj tradiciji.

Kao i u drugim jezicima, tako su i u kineskom jeziku riječi dah (uzduh) i duh srodne riječi. Poznati kineski piktogram za riječ ch’i označava tako istodobno i uzduh (paru) koja nastaje kuhanjem riže u posudi kao i vitalno načelo života. Dijagram adaptiran sa stranice MartialArtsQiGong.

Istočne katoličke Crkve i pravoslavlje poznaju praksu isihazma (ἡσυχασμός, hesychasmos, od ἡσυχία, hesychia, što znači mirnoću, tišinu), koja kombinira ritmičko disanje i molitvu, međutim, na kršćanskome Zapadu većina denominacija danas kombiniranje duhovnosti i tjelesnosti, uključujući primarno tehnike disanja, smatra dvojbenom praksom ili čak štetnim sinkretizmom. Pored doktrinarnih razloga, u tome ima ponajviše platoničkog i pitagorejskog utjecaja na ranu Crkvu, poglavito učenja o ljudskome tijelu kao tamnici besmrtne duše, što Platon u Fedonu posebno naglašava igrom riječi σῶμά (sōma = tijelo) i σῆμα (sēma = grob, tamnica). Time je na kršćanskome Zapadu došlo ne samo do oštre dihotomije tijela i duha, nego i do specifičnog zanemarivanja tjelesnog, ponekad i ponegdje čak i do te mjere da se tjelesno vidi ‘zlim’, ‘prljavim’, ili u najmanju ruku nedostatnim čovjeka kao duhovnog bića. Za razliku od toga, primjerice, u tradiciji taoizma, gdje ne postoji rigidna podjela na tijelo i duh, tjelesna se aktivnost – čega je disanje esencijalni dio – smatra važnom ne samo za fizičko zdravlje već i za duhovni život, kao što se i duhovni život smatra važnim za tjelesno zdravlje. Štoviše, tjelesno je tu tek aspekt duhovnog, kao što je i duhovno tek aspekt tjelesnog.

Ch’i gong ili ch’i kung drevna je kineska vještina koordiniranih pokreta tijela i kontrole daha, o kojoj prvi zapisi datiraju iz perioda cara Huángdìja (‘Žutog cara’), koji je vladao Kinom oko 2600. godine pr. Kr. Fotografija: Pinterest.

Pa ipak, i u Novom zavjetu riječ πνεῦμα zauzima važno mjesto u opisima duhovne zbilje, javljajući se više od dvije stotine puta, pa se tako i za ‘Duh Sveti’ koristi τό ἅγιον πνεῦμα (to hagion pneuma). U Evanđelju po Ivanu (3:8), Krist odgovara farizeju Nikodemu, τὸ πνεῦμα ὅπου θέλει πνεῖ (to pneuma hopou thelei pnei), dakle, „vjetar puše gdjegod hoće“, odnosno, „čuješ mu šum ali ne znaš odakle dolazi i kamo ide“, misleći pri tome da je „tako i sa svakim koji je rođen od Duha (γεγεννημένος ἐκ τοῦ Πνεύματος, gegennemenos ek tou pneumatos)“. Naposljetku (Ivan 20:21), uskrsli Krist javlja se učenicima s porukom Εἰρήνη ὑμῖν, eirene hymin („Mir vama!“) neposredno prije nego li „dahne u njih i reče im: primite Duha Svetoga!“ (Λάβετε πνεῦμα ἅγιον, labete pneuma hagion). Pavao pak u poslanici Efežanima znakovito upozorava „molite svaki čas ἐν Πνεύματι” (en pneumati), dakle molite u Dahu/Duhu. Naposljetku, u Prvoj poslanici Korinćanima (6:19) Pavao jasno upozorava „ne znate li da je vaše tijelo hram Duha Svetoga?“ (ἢ οὐκ οἴδατε ὅτι τὸ σῶμα ὑμῶν ναὸς τοῦ ἐν ὑμῖν Ἁγίου Πνεύματός ἐστιν; e ouk oídate hoti to soma hymon naos tou en hymin Hagiou Pneimatos estin). Kršćanska kontemplacija, u svom izvornom obliku, jednako je tako i umijeće kontrole daha, kao što je i umijeće kontrole duha, ona je jednako ljubav prema tijelu kao i prema duhu.

Kontemplativna molitva koja uključuje i vještinu kontrole i svjesnosti disanja nije nepoznata tradiciji Zapadnog kršćanstva. Početkom 1970-ih, oživjeli su je trapistički redovnici Thomas Merton, Thomas Keating, William Meninger i Basil Pennigtnon, na tragu ranih kršćanskih monaha, pustinjskih očeva i majki, Tereze Avilske, Ivana od Križa i drugih. Fotografija: Noel Chenier.

Dakako, naturalistički pristup ljudskome tijelu tradicionalno apstrahira (i) od duhovne dimenzije disanja, reducirajući ga na fizološki proces apsorpcije kisika i izlučivanja ugljičnog dioksida. Pa ipak, brojna istraživanja posljednjih godina, poput onog provedenog u Sveučilišnoj bolnici NorthShore na Long Islandu, sve više posvećuju dužnu pažnju disanju kao mogućoj izgubljenoj poveznici uma i tijela, duhovnog i tjelesnog, svjesnog i nesvjesnog. Disanje je, naime, kod ljudi fiziološki gledano višestruko intrigantan i jedinstven proces. S jedne strane, kao i kod životinja i naših drugih fizioloških procesa, poput otkucaja srca, naše je disanje nesvjestan proces kojim autonomno upravlja naše moždano deblo. S druge pak strane, za razliku od životinja, koje ne mogu voljno mijenjati tempo svog disanja, već se on kod njih mijenja tek kao odgovor na različite situacije, primjerice, pri bijegu od predatora ili prilikom odmora, mi možemo voljno i svjesno utjecati na naš dah, možemo ga usporiti ili ubrzati, zadržati nakratko, ili pak možemo disati duboko ili plitko. Ovim pak našim aktivnim ‘uplitanjem’ u proces disanja, štoviše, već i samim njegovim osvještavanjem, kako to pokazuju istraživanja, mi povratno djelujemo i na sam mozak, dosežući one njegove dijelove koji inače nisu dostupni našoj kontroli, a posljedično i na naše tijelo te fizičko i mentalno zdravlje u cjelini, kako to već tisućljećima i savjetuju različite tradicije kultivacije, kontrole i svjesnosti daha.

O prirodnoj filozofiji, teologiji i fizici gromova, ali i o – politici gromobrana, ili o tome kako znanost nije (nikada bila) apolitična

O meteorološkim i fizikalnim uzrocima i učincima grmljavinskih oluja znamo mnogo, iako ne sve. Ono što znamo pouzdano jest da grmaljavina može biti izuzetno opasna i stoga ona u nama uvijek iznova izaziva strahopoštovanje, bez obzira na količinu našeg znanja i postojanje relativno učinkovite zaštite u obliku gromobrana na krovovima naših nastambi i objekata. No, ono što je manje poznato je složena povijest kako prirodne filozofije, teologije i fizike gromova, tako i – politike gromobrana. Štoviše, povijest  gromobrana, tog naizgled jednostavnog artefakta složene povijesti, jedna je od plastičnijih ilustracija kako znanost nije i nikada nije bila apolitična. Fotografija: grmljavina iznad Zagreba © Lovre Dujmić, Facebook./”Zakaj volim Zagreb”.

U kolokvijalnom govoru, pojmovi grmljavina, grom i munja često se koriste istoznačno. No, kako je to relativno nedavno upozorila naša meteorologinja Dunja Mazzacco, to je posve pogrešno. Stoga i ovdje, na samome početku, nije zgorega raspraviti tu terminološku zbrku. Kako je to objasnila Mazzocco, pod munjom valja razumjeti “svjetlost koja nastaje električnim pražnjenjem u zraku, u oblacima ili između oblaka i zemlje“. Zvuk pak koji nastaje “zbog naglog širenja zračnog kanala kako bi struja prošla kroz njega” nazivamo grmljenjem. Munja i grmljenje zajedno čine grmljavinu, a grom je “električno praženjenje na zemlji odnosno udar munje u zemlju ili predmet na zemlji“. Stari su Grci dobro razumjeli ove razlike, pa su tako i koristili riječi ἀστραπή (astrape; latinski fulgur) za munju ili sijevanje, βροντή (bronte; lat. tonutrus) za grmljenje i κεραυνός (keraunos; lat. fulmen) za grom. Također, poznavali su i povezanosti ovih pojava, pa su tako već u panteonu vlastitih božanstava vidjeli Ἀστραπή i Βροντή kao boginje blizanke, štitonoše i nositeljice gromova samog vrhovnog gromovnika Zeusa (ζευς κεραυνός, Zeus keraunos). Naposljetku, ne samo da su stari Grci iskustveno poznavali ove razlike i povezanosti, već su njihovi filozofi prirode ponudili i prve naturalizirane teorije munja, grmljenja i gromova, nasuprot vlastitim mitološko-kozmogonijskim narativima.

Kao i u mnogim drugim starim religijama i mitologijama, tako i u staroj Grčkoj nalazimo  prirodne pojave personificirane u obličju božanstava. Na ovoj helenističkoj skulpturi vidimo Zeusa gromovnika, boga neba, grmljavine i gromova, kako vitla s trokrakim gromom u desnoj ruci, pridržavajući orla lijevom rukom. Kod starih Slavena na sličan način nebeski bog Perun gromovima gađa boga zemlje i podzemlja Velesa, a nordijski Thor ne samo da je svojim famoznim čekićem Mjölnirom vodio trajne borbe s drugim divovima, već je i proizvodio grmljavinu i gromove kao svoje najjače i najprepoznatljivije oružje. Izvor fotografije: Arthur B. Cook, Zeus. Vol. II. Part II (1925).

Jednu od prvih takvih naturaliziranih teorija ponudio je Anaksimandar iz Mileta (oko 610. – 546. pr. Kr.), jonski filozof prirode, učenik i nastavljač Talesa, za kojega će ključ cijele priče o grmljavini i gromovima postati – vjetar (άνεμος, anemos). Prema Anaksimandru, naime, grmljenje nije ništa drugo do li zvuk vjetra koji manje ili više silovito udara o oblake, “zvuk udarena oblaka“, kako nas o tome izvješćuje Seneka (DK 12 A23),(1) odnosno, kako to sažima  Aetije

Anaksimandar (kaže) da sve to dolazi od vjetra. Kad on, obavijen gustom maglom zbog sitnoće dijelova i lake težine, silom provali i ispadne, tada kidanje prouzrokuje praskanje. (Ibid.)

Sijevanje pak za Anaksimandra nije ništa drugo do li “razbacivanje rascijepanoga i urušenog zraka koje otvara put malaksalu plamenu” (Ibid.), odnosno, ‘uznemirenost zraka’ koja ima dovoljnu snagu samozapaljenja i koja se zatim posebno dobro vidi zbog “razlike u crnoći oblaka” (Ibid.). Ukoliko je ova ‘uznemirenost’ zraka posebno snažna, onda dolazi do ‘rasterećenja’ u obliku groma, odnosno, do “tijeka žešćeg i gušćeg vjetra” (Ibid.). Anaksimandar je također reflektirao i činjenicu da je zvuk grmljenja nejednolik, da ponekad do grmljavine dolazi za vedra vremena i da grmljenje nužno ne mora pratiti i sijevanje:

Zašto je nejednak? Zato jer je i sam vjetar nejednak. Zašto grmi i za vedra vremena? Zato jer i tada također kroz gustoću i rascijepljenost vjetar kida zrak. Zašto koji put ne sijeva a grmi? Jer slabiji vjetar nema snage za sijevanje a za tutnjavu ima. (Ibid.)

Četiri glavna antička vjetra (Ἄνεμοι, Anemoi) personificirana su božanstvima Borej (jak sjeverni vjetar), Zefir ili Fen (topao zapadni vjetar), Eur (suh istočni vjetar) te Not (južni vlažan i topao vjetar), a prikazivani su kao bradati muškarci ili krilate djevojke. Pojavom filozofa prirode, vjetar je depersonificiran i naturaliziran te postaje predmetom prirodnih objašnjenja. Za Anaksimandra tako vjetar nije ništa drugo do li “strujanje zraka i to njegovih najtananijih i najžitkijih dijelova koji se pod djelovanjem Sunca kreću ili tope” (DK 12 A24), što mu je omogućilo objašnjenje atmosferskih pojava, uključujući i grmljavinu i gromove. Na fotografiji je datalj Tornja vjetrova, što ga je u I. st. pr. Kr. na Rimskoj agori u Ateni podignuo Andronik iz Kira u Siriji. Izvor fotografije: Dan/Flickr.com

Za filozofa, matematičara i astronoma Anaksagoru (oko 500. – 428. pr. Kr), međutim, nisu udari vjetra ono što proizvodi grmljenje, sijevanje i gromove. Prema Anaksagori, gornji dio atmosfere sastoji se od vruće-plamene tvari i kada ta vruća tvar prodre u donje slojeve koji su hladniji i vlažni, uslijed naglog utrnuća te vatre dolazi do silovitog zvuka poput cvrčanja vode bačene na vatru, što je grmljenje, dok je sijevanje luminiscencija dospjete plamene tvari ispred tamnih oblaka, kako je to kod i Anaksimandra. Kako to sažimlje Aristotel,

Anaksagora kaže da je jedan dio gornjega etera koji on naziva vatrom spušten odozgo dolje. Prosjaj dakle te vatre je munja, a štropot i pištanje kad se ona gasi jest grmljavina… Kad se toplo sudari s hladnim (a to znači eterski dio sa zračnim), štropotom proizvodi grmljavinu, bojom nasuprot crnini oblaka munju, a mnoštvom i veličinom svjetlosti grom. (DK 59A84)

Sukladno svojoj slici nastanka grmljavine i gromova, Anaksagora kaže i da sijevanje prethodi grmljenju, “jer kako vatra nastaje, tako se i vidi, pa je zato munja prije grmljavine” (Ibid.).

Antičkim filozofima prirode veoma rano javila se i dvojba što dolazi prije: sijevanje ili grmljenje? Anaksagora je vjerovao kako sijevanje prethodi grmljenju, te da to jednostavno tako i vidimo, ne uzimajući u obzir mogućnost da zvuk i svjetlost ‘putuju’ konačnim i različitim brzinama, no Aristotel se suprostavio tome mišljenju, držeći da zapravo grmljenje prethodi sijevanju, iako vidimo i čujemo suprotno. Kao pažljiv empirist, Aristotel je naime zapazio da je svjetlost mnogo brža od zvuka, a zapazio je to motreći i osluškujući zaveslaje kod trijere, starogrčkog ratnog broda s tri reda vesala. Izvor fotografije: Hellenic Navy.

Aristotel, koji se grmljavini i gromovima posvećuje u svom djelu Meteorologica (9. poglavlje II. knjige; 369a10-370a32), napisanom oko 340. godine pr. Kr., nije bio suglasan niti s Anaksimandrom niti s  Anaksagorom, a svoje rješenje nudi sukladno vlastitom viđenju atmosfere sastavljene od dvije vrste isparavanja (ἀναθυμίασις, anathumiasis) – vlažnog i hladnog, koje generira oblake, kišu itd., te suhog i toplog, koje generira vjetar i grmljavinu. Prema Aristotelu, grmljenje je buka uzrokovana suhim i toplim isparavanjem koje je zarobljeno u oblacima, koje je zatim nasilno izbačeno iz oblaka kako se oni kondenziraju i hlade i koje se naposljetku sudara s okolnim oblacima, pri čemu se različiti zvuci grmljenja generiraju zbog manjka uniformnosti u strukturi oblaka. Izbačeni ‘vjetar’ zatim sagorijeva i pojavljuje se u obliku munje, a sam grom nastaje kada je ovo izbacivanje posebno silovito, uobičajeno prema tlu jer u procesu oslobađanja groma dolazi do hlađenja, a smjer hladnoga je uobičajeno prema tlu. Nasuprot Anaksagori, međutim, Aristotle drži da grmljenje prethodi sijevanju,(2) ali da sijevanje vidimo mnogo prije nego li što čujemo zvuk grmljenja zbog velike brzine svjetlosti u odnosu na zvuk:

Obično se dogodi da se vjetar koji biva izbačen zapali i gori finom i slabom vatrom: to nazivamo munjom, gdje vidimo kao da je isparavanje obojeno u činu njegovog izbacivanja. No, nastaje nakon sudara i grmljenja, iako je vidimo ranije jer je vid brži od sluha. (Meteorologica 369b5-10)

Aristotelova Meteorologica bio je praktički jedino djelo koje se sustavno bavilo meteorološkim pojavama od antike preko čitavog srednjevjekovlja do novovjekovlja. Meteorologiju tu valja uzeti u širem smislu, ne samo kao disciplinu koja se bavi oblacima, kišom, rosom, snijegom, tučom, vjetrom, grmljavinom i drugim atmosferskim pojavama, već i periodičkim promjenama na zemljinoj površini i u njezinoj unutrašnjosti, poput primjerice potresa. Izvor: J.L. D’Estaples & J. Cochleus, Meteorologia Aristotelis (1512.)

Napori antičkih filozofa prirode da razumiju narav grmljavine i gromova ostat će, međutim, još dugo bez odgovora na jedno drugo, za ljude najvažnije pitanje – kako se, naime, zaštiti od gromova? Najviše što su mogli je pokušati predvidjeti grmljavinsku oluju. U svakodnevnom životu, ovo je predviđanje još uvijek bilo mješavina praznovjerja i iskustva, poznato kao čitanje ‘znamenja’, za što su Grci imali riječ οἰωνός (oionos), a što u svakidašnjem govoru označava ne samo ‘znamen’, odnosno, ono što će postati poznatije kao ‘ȏmen’, već i pticu, budući da se pri čitanju dobrih ili loših predznaka i slutnji često promatralo upravo ponašanje i let ptica. Stari bi Grci tako, primjerice, stali licem prema sjeveru, pa se tako grmljavina s desne strane smatrala dobrim znakom, a ako pak je grmilo s lijeve strane bio je to loš znak, što je bila razumljiva praksa jer su oluje u tom području uglavnom putovale sa zapada prema istoku. Kada su pak rimski osvajači preuzeli ovu starogrčku praksu čitanja znamenja, njihovi bi auguri (latinski augures) stali licem prema jugu, pa su tako stari Rimljani i obrnuli ‘znamenja sreće’ – ako je grmljavina dolazila s desne strane, to se sada smatralo lošim ȏmenom, ako pak je dolazilo slijeva dobrim. Na temelju ovakvih augurskih proročanstava, stari Rimljani su ne samo osluškivali volju bogova u vezi grmljavine, već su se na temelju njih donosile i važne državne odluke.

Na ovom bakrorezu Christiana Bernharda Rodea iz 1769. godine prikazan je rimski augur tijekom tzv. auspicijske ceremonije čitanja znamenja o sudbni Nume Pompiliusa (pokrivenog plahtom), kasnije legendarnog drugog kralja Rima. Auspicij (latinski auspicium) doslovno znači ‘onaj koji promatra ptice’ (od avis – ptica i spicere – gledati), ali je vremenom s razvojem augurije pojam poprimio širi značaj ‘znamenja’, baš kao i grčka riječ οἰωνός.  Auguri su u rimskom društvo imali veliki ugled i utjecaj na državne institucije, a u njihovoj je domeni bilo i čitanje znamenja iz vremenskih (ne)prilika, a posredno time i sama ‘prognoza (ne)vremena’, posebno u odnosu na grmljavinske oluje. Izvor grafike: British Museum.

Postojale su, doduše, u staro doba određene ‘metode’ i ‘sredstva’ za koja se vjerovalo da mogu zaštiti od udara groma. U svojem Prirodoslovlju (Naturalis historia), rimski polihistor iz prvog stoljeća Plinije Stariji izvještava tako o vjerovanju da se od udara groma može zaštiti tendama od kože morkog teleta (Pelagius monachus), jer je to navodno jedina morska životinja u koju grom nikada ne udara, a također i o vjerovanju da od groma štiti lovorov grm (Plin. Nat. 2.56), što je navodno rimskog cara Tiberija toliko impresioniralo da je tijekom grljavine redovito stavljao lovorov vijenac na glavu (Plin. Nat. 15.40). Također, vjerovalo se da od groma može zaštiti i ‘magično drvo’, odnosno, drvo u kojem je udario grom, bilo da ga se pažljivo čuva u kući poput talismana, bilo da ga se baca na ognjište upravo za vrijeme snažne grmljavine. U srednjem pak vijeku bio je običaj da se grmljavinski oblaci tjeraju zvonjavom crkvenih zvona, koja su često na sebi imala ugravirane natpise poput Ego sum qui dissipo tonitrua (Ja sam onaj koji raspršuje grmljavinu), Fulgur arcens et dæmones malignos (Čuvam od gromova i zloćudnih demona) ili jednostavno Fulgara frango (‘Razbijam munje’). Katolička Crkva, doduše, iako jest iznjedrila taj običaj, prestat će vremenom poticati tu ‘metodu’ zaštite protiv gromova, pa će je tako kardinal Robert Bellarmin u svom spisu De Romano Pontifice (Rimski pontif) iz 1586. godine, kao dio prvog toma svog većeg spisa Disputationes de Controversiis Christianae Fidei (Rasprave o kontroverzama kršćanske vjere), običaj osuditi kao praznovjerje neprimjereno katoličkoj vjeri, poglavito u odnosu na posve krivo poimanje crkvenih blagoslova zvona kao neke vrste njihova magičnog ‘krštenja’ (vidjeti: Libri IV, Caput XII).

U srednjem vijeku crkvena su se zvona koristila kao najčešće ‘sredstvo’ protiv zaštite od gromova i često su nosila natpise poput ovoga na zvonu katedrale Blažene Djevice Marije u njemačkom Erfurtu iz 1497. godine, gdje je ugravirano Fulgur arcens et dæmonos malignos (Čuvam od gromova i zloćudnih demona). Istina je da su zvona bila blagoslivljana i s tom svrhom, no kako je to objasnio kardinal Bellarmin u svojem spisu iz 1596. godine, ovi blagoslovi nisu ‘pokrštavanje’ zvona niti pridjeljivanje neke magične moći samim zvonima, već blagoslovi kakvi se udjeljuju i drugim posvećenim predmetima Crkve. Zvona su tako bila namijenjena više kao poziv na molitvu nego li kao izravna ‘zaštita’ od gromova, no običaj zvonjave za vrijeme samih oluja proširio se i zadržao sve do druge polovice osamnaestog stoljeća, kada ga crkvene i svjetovne vlasti konačno zabranjuju. Izvor fotografije: Wikimedia Commons.

Jedan od, međutim, glavnih razloga zašto je postalo jasno da valja odustati od običaja zvonjave crvenim zvonima za vrijeme grmljavinskih oluja bio je taj da je metoda ne samo samo bila neučinkovita, već i opasna. Mnoge su crkve i unatoč zvonjavi i dalje bile pogađane gromovima i često su bile zapaljene, a mnogi su zvonari i svećenici tijekom zvonjave pogibali. Stoga su u osamnaestom stoljeću sve glasniji postali glasovi protiv tog običaja, poglavito iz samih crkvenih krugova. Primjerice, u svojem djelu iz bronto-teologije, odnosno, teologije grmljavine (da, postojalo je i to; štoviše, poglavito su njemački teolozi osamnaestog stoljeća producirali mnoge radove iz astro-teologije, piro-teologije, hidro-teologije, lito-teologije, pa čak i iz insekto-teologije, ihtio-teologije, fito-teologije i drugih podvrsta prirodne teologije) BrontoTheologie: oder Vernünftige und theologische Betrachtungen über den Blitz und Donner (Bronto teologija, ili razumna i teološka promišljanja o munjama i grmljavini), objavljenom 1745. godine, njemački teolog i filozof Peter Ahlwardt tako savjetuje da za vrijeme oluje valja potražiti zaklon što dalje od crkve, a za to navodi mnoge primjere, primjerice, da su za oluje na Veliki petak 1718. godine u donjoj Bretanji gromovima pogođene samo crkve čija su zvona zvonila. Godine 1784. profesor matematike na Sveučilištu Ingolstadt Johann Nepomuk Fischer objavio je djelo Beweiß, daß das Glockenläuten bey Gewittern mehr schädlich als nützlich sey (Dokaz da je zvonjava tijekom grmljavine više štetna nego korisna), u kojem je naveo da je u trideset i tri godine grom udario 386 crkvena tornja i da je pri tome poginulo 193 zvonara.

Običaj zvonjave crkvenim zvonima za vrijeme grmljavinskih oluja pokazao se veoma opasnim ‘zanimanjem’ za mnoge zvonare i svećenike, kako to i prikazuje ova ilustracija iz knjige o grmljavini i gromovima francuskog znanstvenog pisca Wilfrida de Fonviellea. Svijest o neučinkovitosti i opasnosti ove prakse proširila se tijekom osamnaestog stoljeća pogavito u radovima teologa i svećenika, rezultat čega je bila i zabrana tog običaja. Izvor: Wilfrid de Fonvielle, Thunder and Lightning (1867).

Običaj zvonjave crkvenim zvonima ne bi li se otjeralo grmljavinsko nevrijeme bio je također uobičajen i na tlu Hrvatske, kao što su i u nas bili uobičajeni tragični slučajevi smrti zvonara i svećenika. Primjerice, u svojem djelu Viaggio in Dalmazia (Put po Dalmaciji, hrvatski prijevod), objavljenom 1744. godine, talijanski putopisac, naturalist i kartograf Alberto Fortis spominje da vrbnički svećenici

moraju spavati pod trijemom otvorenim sa svih strana i pokraj zvonika, od Jurjeva dana do Miholja, da bi u svaki čas bili spremni orjerati gradonosne oblake zvonjavom zvona

ironično međutim dodajući kako “možda nigdje drugdje zvona ne zvone češće nego ovdje, i nigdje ne udara češće grom u zvonik“. Koliko je ta pak praksa često bila pogubna svjedoče brojni izvještaji iz tog doba, a posebno je potresno svjedočanstvo iz Splita o tragičnom događaju od 14. rujna 1794. godine:

Noću 14-og ovog mjeseca, oko dva i pol sata po talijanski, bila je ovdje velika oluja s nekoliko munja, a jedna od njih je udarila u zvonik katedrale, i ubila zvonara, koji je tog trenutka provodio svoje meštrijanje. Pronašli su ga kako leži na leđima na podu s kojeg je zvonio. Njegovo lice je pokazivalo gušenje, a oko brade je imao crnkaste mrlje, kao da je tamo dobio hitac od sitne sačme. Kad je bio svučen, nađena je na donjem dijelu trbuha tamnocrvena pruga, oblika i veličine prsta, koja je išla iz pupka prema preponama, a koža tog dijela bila je sva opaljena. Njegova odjeća, iako pomalo otrcana, nije izgledala nimalo spaljena, pa čak ni u tom dijelu, koji je pokrivao mjesto te pruge i opaljene kože.

Zbog takvih slučajeva, borbi protiv tog raširenog običaja priključio se i hrvatski isusovac Josip Franjo Domin svojom raspravom iz 1786. godine Sono campanarum fulmina promoveri potius, quam prohiberi  (Zvuk zvona više potiče negoli sprječava gromove), u kojoj je Domin podrobno i teorijski i pozivanjem na iskustvo, historijskim zapisima i izvješćima te pokusom, dokazivao neosnovanost vjerovanja da crkvena zvona rastjeruju olujne oblake. Domin je bio vrsni poznavalac naravi zvuka, elektriciteta i plinova, bio je gorljivi zastupnik Newtonovih i Boškovićevih ideja, vršio je pionirske pokuse sa zračnim balonima, a bio je i pionir liječenja elektricitetom, današnje elektroterapije. No, najviše je, poput ostalih isusovaca toga doba, kao prava Crkvena znanstvena avangarda, bio i zagovornik prosvjetiteljske uloge znanosti nasuprot praznovjerju, čega je rezultat i bila njegova naširoko utjecajna rasprava o gromovima i crkvenim zvonima. Kao rezultat napora i našeg Domina i njegovih prethodnika, većina europshih zemalja zabranila je zvonjavu crkvenim zvonima za vrijeme grmljavinskih oluja do kraja 1780-ih. U nekim našim krajevima običaj se ipak zadržao dulje, pa je tako, primjerice, u Vrbniku na Krku biskup Ivan Antun Sintić “za skratit krive sumnje… zabranil popu Dižmaru… zvoniti na oblak i mnoge blagoslovi” tek početkom 19. stoljeća.

Naslovnica i prva stranica Dominove rasprave iz 1786. godine Sono campanarum fulmina promoveri potius, quam prohiberi  o neučinkovitosti i zapravo u konačnici štetnosti crkvene zvonjave u rastjerivanju grmljavine.  Domin je bio dobro upućen u aktualnosti istraživanja i pokusa s elektricitetom, pa tako već u prvoj rečenici spominje vodeće svjetske istraživače u području, Benjamina Franklina u Americi, Giovanni Battista Beccaria u Italiji i Thomas-François Dalibarda u Francuskoj. Izvor: Repozitórum a Műegyetem Digitális Archívuma (BME MDA).

Dok se na starome kontinentu još vodila borba protiv pučkih vjerovanja, u Americi je 1750-ih Benjamin Franklin – ‘gospodar elektriciteta’ i “Prometej našega doba” (“dem Prometheus der neuern Zeiten“), kakvim ga vidio Kant 1756. godine na jednom svom predavanju iz fizikalne geografije – konstruirao i postavio prvu funkcionalnu zaštitu od gromova u povijesti – gromobran. Doduše, priča o Franklinovu zmaju, koja je naširoko postala dio popularne kulture pa čak i mnogih udžbenika, najvjerojatnije je apokrifrna, kao što se Franklin često pogrešno predstavlja kao čovjek koji je ‘otkrio elektricitet’. Franklin nije ‘otkrio elektricitet’, fenomen koji je bio poznat još starim Egićanima, ali jest otkrio ono što je u prošlosti izmicalo filozofima prirode – vezu između gromova i elektriciteta. Franklin je intenzivno radio na promišljanju te veze u periodu između 1747. i 1750. godine, a o svojim je zaključcima detaljno izvještavao u seriji pisama Peteru Collinsonu, engleskom botaničaru i svome prijatelju. Iz tih je pisama Collinson iščitao dvije revolucionarne stvari: prvo, Franklin je opisao pokus kojim bi se moglo, uz pomoć dugog metalnog našiljenog štapa koji bi bio postavljen na nekom visokom tornju, odrediti jesu li grmljavinski oblaci zapravo nakupine elektriciteta, i drugo, sugerirao je da ako je tome tako onda je moguće zaštititi zgrade od udara gromova uz pomoć visokih uzemljenih šipki na vrhovima zgrada i kuća. Collinonsa je to toliko oduševilo da je pročitao ta pisma na sjednicama Kraljevskog društva, čiji je bio član. Godine 1751. godine ta su pisma objavljena kao zasebna knjiga Experiments and observations on electricity, made at Philadelphia in America

10. svibnja 1752. godine francuski naturalist Thomas-Francois Dalibard proveo je upravo pokus koji je Franklin opisao, uspjevši dobiti iskre koje je iz oblaka proveo dugi metalni štap i potvrdivši tako Franklinovu pretpostavku o električnoj naravi grmljavinskih oluja, o čemu je obavijestio Akademiju znanosti već 13. svibnja. Nakon što su vijesti stigle do novog kontinenta, 19. listopada 1752. Franklin je u The Pennsylvania Gazette priznao uspjeh ‘europskih pokusa’, no u istoj toj crtici Franklin obavještava javnost da su i u Philadelphiji obavljeni slični pokusi koji su potvrdili električnu narav grmljavinskih oluja i to upravo uz pomoć legendarnog pokusa sa zmajem. U svojoj crtici Franklin štoviše daje i detaljne upute kako ponoviti taj pokus. Međutim, nigdje tu Franklin ne spominje da je on bio taj koji je napravio taj pokus. Tek petnaest godina kasnije pokus je pripisan Franklinu i to iz pera engleskog filozofa prirode Josepha Priestleya. U svojoj knjizi The History and Present State of Electricity, with Original Experiments, objavljenoj 1767. godine, Priestley navodi da je pokus sa zmajem Franklin proveo u lipnju 1752. godine, a detalje donosi onako kako ga je, prema Priestleyu, izvjestio podrobno sam Franklin. O ovome još uvijek ne postoji povijesno suglasje, no kako god bilo, 1753. godine Franklin objavljuje u Almanahu sirotog Richarda (Poor Richard’s Almanack), kojega je sam utemeljio i izdavao, detaljne upute o izradi gromobrana.

Već i površnom povijesnom analizom ove poznate gravure Franklinova legendarnog pokusa sa zmajem možemo uvidjeti povijesne nepreciznosti koje su zamaglile potencijalni povijesni događaj. Naime, jedini navodni svjedok pokusa bio je njegov sin William, koji je na gravuri predstavljen kao dječarac, a zapravo je 1752. godine imao dvadeset i dvije godine. Povjesničari znanosti se još nisu usuglasili je li Franklin uopće iakada proveo ovaj pokus. Izvor: Library of Congress.

Franklin je vjerovao da će njegov izum naići da opće oduševljenje diljem svijeta, jer je gromobran sada pružio toliko dugo čekanu zaštitu od gromova. U katoličkoj Europi, doduše, prihvaćanje gromobrana išlo je relativno glatko, a poglavito je papa Benedikt XIV bio veliki zagovaratelj Franklinova izuma, pa je tako, primjerice, Bazilika svetog Marka u Veneciji, koja je bila ‘omiljena meta’ gromova, a time posljedično i požara i ljudskih žrtava, praktički od svoga nastanka, svoj gromobran dobila već 1766. godine. Doduše, još će neko vrijeme biti lokalnih otpora Franklinovom izumu,ali kako je to pokazao povjesničar znanosti Bernard Cohen, ovi otpori “nisu dolazili od crkvene zabrane ili dogme koliko od stavova pojedinih velikodostojnika koji su poput vlastitih župljana odbacili gromobran na temelju osobnih predrasuda ili neznanja“: Kako god bilo, ovi će otpori početi ubrzano trnuti nakon što je 1767. godine Crkva sv. Nazara u Bresiji, tada još uvijek bez postavljenog gromobrana, bila pogođena gromom, uslijed čega je od eksplozije oko devedeset tona baruta što ga je u crkvi uskladištila Republika Venecija razorena šestina grada s oko tri tisuće žrtava. Razumljivo, gromobrani su se počeli postavljati na crkvene tornjeve jer su to u to vrijeme crkve bile najviše građevine u krajoliku. Međutim, u protestantskim zemljama, prije svega u svojoj vlastitoj domovini, a zatim i u Engleskoj, Franklin je naišao na žestoki otpor. Kada je tako 1755. godine snažan potres zadesio Massachusetts, Thomas Prince, pastor bostonske Old South Church okrivio je Franklina da su potres izazvali upravo njegovi gromobrani, koji, kako je to on vidio, stvaraju neravnotežu u zemlji privlačeći u nju velike količine nebeskog elektriciteta. Time se, kako je to vidio Prince, ne narušava samo prirodna ravnoteža, već i se i navlači Božji gnjev.

Na posebno velik otpor Franklinov izum naišao je u Engleskoj, no tamo zbog specifičnih političkih razloga, primarno zbog netrpeljivosti prema Franklinu kao jednom od najistaknutijih boraca za američku neovisnost od engleske krune i autoru Američke deklaracije nezavisnosti 1776. godine. Kralja Georga III, koji je posebno bio netrpeljiv prema Franklinu, u tome su podržali i njemu bliski znanstvenici, predvođeni Benjaminom Willsonom, koji su – ipak bivajući svjesni potrebe gromobrana – ponudili alternativu Franklinovom gromobranu. Naime, za razliku od Franklina, koji je zagovarao gromobrane sa šiljatim vrhovima, engleski su znanstvenici zagovarali gromobrane sa zaobljenim vrhovima, tvrdeći da šiljati gromobrani više privlače gromove nego li od njih štite, za razliku od zaobljenih, koji su po njima bili mnogo učinkovitiji u odbijanju gromova. Dojam neučinkovitosti Franklinova gromobrana posebno je pojačao događaj kada je 1772. godine u Kraljevski magazin baruta u Purfleetu, koji je bio opremljen šiljatim gromobranom po Franklnovom savjetu, udario grom, iako srećom bez većih posljedica. No, kralj George III naredio je 1778. godine da svi gromobrani moraju imati kuglaste završete ili se moraju ukloniti, što se ubrzo i učinilo. Dakako, u to vrijeme, britansko zagovaranje gromobrana sa zaobljenim vrhom, nauštrb Franklinovih šiljatih gromobrana, bilo je politički stav koji je odražavao odnose Britanije i njezinih američkih kolonija više nego li što je odražavao znanstvene argumente koji bi mogli presuditi u sporu ‘šiljatih’ protiv ‘oblih’, agumente kojih uostalom tada nije niti bilo. Znanost je u potpunosti bila podređena politici i volji kralja.

Artefakt za kojega se vjeruje da je ostatak Franklinova izvornog gromobrana iz 1750-ih. Izvor: The Franklin Institute.

Niti u u Francuskoj situacija po pitanju prihvaćanja Franklinova izuma nije bila bolja. Godine 1753. Jean-Antoine Nollet,  kojega su Francuzi držali ‘najvećim svjetkim poznavateljem munja’, objavio je Lettre sur l’électricité u kojima je napao Franklinovo djelo Experiments and Observations on Electricity, kritizirajući i šiljate i oble gromobrane. U svojoj je kritici posebno iskoristio slučaj kada je u kolovozu 1753. švedski fizičar Georg Wilhelm Richmann poginuo od groma tijekom pokusa s gromobranima, što je dodatno podiglo strah i nepovjerenje ljudi. Zbog svega toga još će dugo vremena samoinicijativno postavljanje gromobrana na kuće biti tretirano kao nepoštivanje kralja, pa je pitanje gromobrana postalo prvorazredno političko pitanje. Povjesničarka Jessica Riskin u članku “The Lawyer and the Lightning Rod” podrobno opisuje jedan takav sudski proces tijekom ljeta 1783. godine u francuskom gradiću Arrasu, kada je bio tužen odvjetnik iz obližnjeg sela Saint-Omer, dotični gospodin de Vissery, jer je postavio gromobran na krov svoje kuće. Lokalni mještani bojali su se da će ovo čudo tehnike više privlačiti gromove nego li štititi selo, pa je lokalni sud ubrzo donio odluku da dotični mora ukloniti gromobran u roku od dvadeset i četiri sata.  Dotičnog je umješno branio i naposljetku obranio mladi odvjetnik.

Georg Wilhelm Richmann bio je prvi znanstvenik u povijesti koji je poginuo eksperimentirajući s gromovima. 6. kolovoza 1753. godine Richmann je pohitao sa sjednice Akademije znanosti u u Sankt-Peterburgu, čiji je bio član, ne bi li iskoristio nadolazeću grmljavinsku oluju za svoje pokuse, povevši sa sobom i gravera ne bi li im i on svjedočio i ovjekovječio ih. Naposljetku, graver jest svjedočio povijesnom događaju, ali ne pokusima, već Richmannovoj smrti. Prema opisu događaja, suvremeni povjesničari znanosti vjeruju da je bila riječ o tzv. kuglastoj munji. Izvor: kolorizirana gravura iz Louis F Guier, Les Grand Inventions (1863).

Taj mladi odvjetnik bio je nitko drugi do li Maximilien Robespierre, kasnije vođa Francuske revolucije, kojega je proslavio upravo ovaj sudski proces. Za Robespierrea je Franklin bio ne samo ‘gospodar elektriciteta’ i prosvjetiteljstva već i simbol američke revolucije. Kako to u sjajnoj raščlambi Flash Mob: Revolution, Lightning, and the People’s Will pokazuje Kevin Duong, nije stoga slučajno da su tijekom Francuske revolucije, koju će predvoditi Robespierre,  ‘volja naroda’ i sama Sloboda biti prikazivani upravo munjom, kao ni to da se cijela ikonografija i simbolika Revolucije vrtjela oko munja i gromova. Također, kako podsjeća Duong, mnogi su od jakobinaca bili fizičari, poput Jean-Paul Marata, još jednog od vođa Revolucije, koji je neposredno prije objavio jednu od najprominentnijih rasprava o elektricitetu Recherches physiques sur l’électricité. Fizičari i politika oduvijek su bili tijesno povezani, kao što ni sama znanost općenito nikada nije bila apolitična.

U Francuskoj osamnaestog stoljeća, kontroverze oko gromobrana zadobile su posebno snažne političke konotacije za vrijeme Revolucije. Ova ilustracija iz djela La Liberté Triomphante (1792) prikazuje Slobodu kako u jednoj ruci vitla gromom, a u drugoj ruci na štapu drži frigijsku kapu, koja od Francuske revolucije postaje simbol slobode. Izvor: Gallica.

Ironija, međutim, ove relativno duge ali historijski važne priče o prirodnoj filozofiji, teologiji, fizici i politici gromova i gromobrana jest u tome da je, fizikalno gledano, znanstvenik Franklin bio u krivu, a da je kralj George III, unatoč vlastitim političkim motivima otpora Franklinu i bez znanstvenih argumenata, bio u pravu. Početkom 2000-ih, znanstvenici iz Novog Meksika testirali su obje vrste gromobrana uz pomoć nove, sofisticirane opreme te, a o svojim su rezultatima izvjestili u časopisima poput Geophysical Research ili Journal of Applied Meteorology and Climatology 2003. Ovi su rezultati došli kao grom iz vedra neba – naime, pokazalo se da su gromobrani sa zaobljenim vrhovima učinkovitiji od onih sa šiljatim vrhom! Zapravo, kada su postavili obje vrste gromobrana različitih oblika na više od tri kilometra visoki vrh South Baldy Peak planinskog niza Magdalena u Novom Meksiku, jedino su zaobljeni gromobrani uspjeli privući gromove, dok su oni sa šiljatim vrhovima bili posve zakazali. Bio je to rezultat višedesetljetnih istraživanja na Langmuir Laboratory for Atmospheric Research pri novomeksičkom Institutu rudarstva i tehnologije, predvođenima fizičarem, meteorologom i inženjerom Charlesom B. Mooreom. Franklin je, doduše, bio u pravu da gromobrani – kada privuku grom – pružaju ‘kanal najmanjeg otpora’ elektricitetu iz oblaka u zemlju, čime se štite građevine, ali nije bio u pravu u svom vjerovanju da, kada ne ‘prime’ udar groma, gromobrani istodobno ‘tjeraju’ elektricitet iz atmosfere dalje od građevina tako da za vrijeme grmljavinskih oluja ioniziraju okolni zrak, što se za vrijeme oluja može i vidjeti kao slabašno svjetlucanje oko šiljatih predmeta. Kako su pokazali Moore i suradnici, priznavši doduše kako je bilo kakav gromobran bolji od nikakvoga, taj fenomen zapravo uvelike reducira učinkovitost našiljenog gromobrana. Drugim riječima, našiljeni gromobran time zapravo ‘štiti’ sam sebe od udara groma, pa grom umjesto u gromobran nepoželjno udara u obližnje predmete. Kontroverza je napokon mogla biti zatvorena, ali tek nakon što su dva i pol stoljeća više političkim odlukama nego li znanstvenim argumentima, američke krovove krasili šiljati, a britanske zaobljeni gromobrani.

Bilješke

  1. Navodim prema hrvatskom prijevodu Hermann Diels, Predsokratovci. Fragmenti I-II, Naprijed, Zagreb 1983.
  2. Tko je onda bio u pravu, Aristotel ili Anaksagora? Na određeni način obojica. Anaksagora je bio u pravu u tome da sijevanje prethodi grmljenju, ali nije uzimao u obzir da se svjetlost i zvuk šire konačnim, veoma različitim brzinama. Aristotel pak je bio u pravu u tome da svjetlost munje dolazi do nas puno prije nego li zvuk grmljenja, ali načelno nije bi o u pravu da grmljenje prethodi sijevanju. Danas znamo kako sijevanje zapravo prethodi grmljenju, iako je riječ o praktički zanemarivom vremenskom kašnjenju, pa za sve praktične svrhe možemo reći da se sijevanje i grmljenje događaju istodobno, iako ih vidimo u različita vremena. Naime, kod oluje se prvo stvara jako električno polje koje posve ionizira dio zraka pa dolazi do nastanka kanala električnog izboja, koji nije ništa drugo do li munja. Zbog iznimno vruće plazme u izbojnom kanalu dolazi do naglog povećanja temperature, a posljedično i do povećanja tlaka. To pak nadalje uzrokuje pojavu udarnog vala u zraku oko samoga kanala, koji pak pruža otpor udarnome valu i naglo ga prigušuje. Ovo brzo širenje i zgušnjavanje okolnog zraka dovodi u konačnici do nastanka zvučnih valova koji dolaze do nas kao grmljenje. O ovim i svim drugim podrobnostima fizike munja i grmljavine vidjeti iznimno uspješan i bogat diplomski rad obranjen na Fizičkom odsjeku zagrebačkog PMF-a.

1. kolokvij iz Opće alkemije, ljetni semestar 2019./2020.

Alkemijski simbolizam za modernog čovjeka predstavlja istodobno i vizualnu poslasticu i kognitivnu disonancu. S jedne strane, riječ je estetski veoma lijepim iluminacijama i gravurama, pravim malim remek-djelima koja su krasila alkemijske rukopise i knjige. S druge pak strane, alkemijski motivi mogu se činiti uznemirujućima i morbidnima. Zmajevi, lavovi, hodajući kosturi, vukovi, naga tijela, općenje, hermafroditi, umorstva, spaljivanja… sve je to neodvojivi dio alkemijskog simbolizma. Osim toga, sami alkemijski tekstovi pisani su sukladno temeljnom alkemičarskom geslu “Obscurum per obscurius, ignotum per ignotius” (‘Nejasno objasniti nejasnijim, nepoznato nepoznatijim”). Može li moderan čovjek u alkemiji stoga uistinu vidjeti išta više od tek ‘pseudoznanosti’ ili u najboljem slučaju historijskog kurioziteta? Ilustracija: Aurora consurgens (XV. stoljeće); izvor: Zürich, Zentralbibliothek, Ms. Rh. 172

Zamislite na trenutak da ste student prve godine na studiju kemije i da ste na kolokviju iz Opće kemije dobili ovakav zadatak

X je proždrao kralja, a zatim je X zajedno s kraljem u utrobi bačen u vatru i spaljen. Nakon što je X pretvoren u pepeo, kralj je vraćen u život. Tko je X?

a da su ponuđene odgovori bili sljedeći

(a) Sivi vuk  (b) Zeleni lav   (c)  Crni zmaj

Ovakvo bi vas pitanje, dakako, u najmanju ruku vjerojatno zateklo, a u nekih bi ono osim konsternacije moguće izazvalo i gađenje. Kakve veze ono ima s kemijom? I kakve su to morbidne slike? Da ste, međutim, srednjovjekovni alkemičar koji se nalazi na nekom hipotetskom kolokviju iz Opće alkemije, bez mnogo bi oklijevanja znali da se točan odgovor na pitanje nalazi pod (a), odnosno, da je točan odgovor – Sivi vuk. No, kemičaru dvadeset i prvog stoljeća ovaj odgovor i dalje ne bi imao nikakvog smisla. Uostalom, koga je briga, jer danas ‘znamo’ da je alkemija bila i ostala – ‘pseudoznanost’. No, ovo jest zadatak iz kemije, iako sročen alkemijskim rječnikom, a i pitanje i odgovor posve su egzaktni  kao i svaki moderan kemijski problem.

Što se zapravo događalo u alkemijskom laboratoriju i kakvi su bili stvarni rezultati alkemičarskog rada? Na ovoj satiričnoj gravuri Philipa Gallea prema nacrtu Pieteru Brueghelu starijeg iz 1558. godine, kao krajnji rezultat rada alkemičarevih skupih pokusa prikazuje se – njegova osiromašenu obitelj. Učenjak u desnom kutu gravure jednom rukom pokazuje na alkemičare, a drugom rukom pokazuje na natpis “Alghe Mist”, što je u njemačkome jeziku igra riječi koja aludira na “Alle Mist”, što doslovno znači “Sve (je to) sranje”. Izvor: Metropolitan Museum of Art, New York.

Da je alkemija ‘pseudoznanost’ bilo je rašireno mišljenje dobar dio dvadesetog stoljeća čak i među povjesničarima znanosti. Zapravo, već i samo bavljenje poviješću alkemije smatralo se neprimjerenim činom. Primjerice, kada je Herbert Butterfield 1949. godine objavio knjigu The Origins of Modern Science, o alkemiji i povijesnom proučavanju alkemije zapisao je sljedeće:

Što se tiče alkemije, teže je otkriti stvarno stanje stvari jer se čini da su povjesničari koji su se specijalizirali na ovom polju ponekad pod gnjevom samog Boga; jer, poput onih koji pišu o Bacon-Shakespeareovoj kontroverzi ili o španjolskoj politici, čini se da su natopljeni onom istom vrstom ludosti koju žele opisati.

Doduše, mali nemir u tu standardnu priču unijelo je još 1939. godine otkriće nevjerojatne količine alkemijskih rukopisa velikog Isaaca Newtona, neobjavljenih za njegova života, međutim, povjesničari znanosti tek su se u drugoj polovici dvadesetog stoljeća posvetili ne samo ovoj činjenici, već i općenito mukotrpnom dešifriranju metaforičkog i mitološkog jezika alkemije ne bi li shvatili njezinu pravu povijesnu ulogu u razvoju znanosti i općenito ljudskog znanja. Knjiga Johna Reada Prelude to Chemistry: An Outline of Alchemy iz 1937. godine tek je naznačila ono što će kasniji istraživači poput primjerice Betty Dobbs s njezinom knjigom The Foundations of Newton’s Alchemy (1975.), Lawrence Principe s The Secrets of Alchemy (2013.) ili William R. Newman s Newton the Alchemist: Science, Enigma, and the Quest for Nature’s “Secret Fire (2019) razraditi do detalja – naime, da je formula ‘alkemija = pseudoznanost’ neopravdano pojednostavljenje i u konačnici posve pogrešna. Zapravo, alkemija se pokazala važnom nedostajućom karikom između renesansnog hermetizma i novorađajućih znanosti osamnaestog stoljeća poput mehanike i kemije, a time i nužnom za razumijevanje nastanka i razvoja moderne prirodne znanosti.

U ovoj objavi pokušat ću ilustrirati kako izgleda jedno takvo dešifriranje alkemijskih rukopisa u konkretnom primjeru našeg gornjeg zadatka s hipotetskog ‘kolokvija Opće alkemije’. Sam je ‘zadatak’ adaptiran prema jednom od najvažnijih ali i najrjeđih djela u povijesti alkemijske literature Secretioris naturae secretorum scrutinium chymicum njemačkog liječnika Michaela Maiera, tiskanom u Frankfurtu 1687. godine, poznatijem kao drugo i reducirano izdanje njegova djela Atalanta Fugiens, izvorno objavljenog 1617. godine. Djelo se sastoji od pedeset jedinstvenih i fascinantnih ‘amblema’ (gravura) koje prate stihovani ‘epigrami’ i prozni ‘diskursi’, a gravure je izradio Matthäus Merian, slavni švicarski umjetnik i graver i inače poznat po elegantnim i podrobnim gravurama alkemijskih procesa i alegorija.

Unutarnja naslovnica djela Secretioris naturae secretorum scrutinium chymicum Michaela Maiera, jedne od najznačajnijih, ali i najrjeđih knjiga u povijesti alkemijske literature. Izvor: Lux & Umbra: fine and rare books.

Konkretno, ‘zadatak’ je adaptacija amblema pod brojem XXIV i pripadajućeg epigrama, na kojem su prikazani Kralj kojega proždire Sivi vuk, proces spaljivanja Sivog vuka zajedno s Kraljem u njegovoj utrobi na lomači, te izlazak oživljenog Kralja iz vatre. .

Amblem i epigram broj XXIV u djelu njemačkog liječnika Michaela Maiera iz 1687. godine na živopisan način prikazuje jedan kemijski proces, no ostaje pitanje koji to točno proces? Izvor: Secretioris naturae secretorum scrutinium chymicum, Archive.org.

Amblem je opremljen naslovom

Vuk je proždrao Kralja & spaljen vraćen je u život

a prati ga latinski epigram, koji u slobodnom hrvatskom prijevodu glasi ovako:

Uložite napor u hvatanje proždrljivog vuka /  Udovoljite njegovoj proždrljivosti bacivši tijelo Kralja pred njega / Zatim ih zajedno bacite na lomaču, nad Vulkanove vatre / I reducirajte životinju do popela / Učinite to više puta i ugledat ćete Kralja kako se vraća u život

Središnji lik ove gravure je Kralj i kao takav on je ključan u razumijevanju čitavog motiva, ukoliko ga valja shvatiti kao neki kemijski proces. Razumijevanje simbolike Kralja, međutim, ne predstavlja veliki problem, budući da je relativno dobro poznato da su alkemičari u svojim alegorijama zlato poistovjećivali s Kraljem, u smislu da je zlato ‘kralj metala’ (rex metalorum). Također, zbog svoje boje i sjaja, alkemičari su za zlato koristili i latinski naziv Sol, poistovjećuji ga, dakle, sa Suncem. Općenito, kao što se vidi u donjoj tablici, metali su poistovjećeni s planetama, a tako su i bili simbolički označavani. Primjerice, osim zlata, koje se poistovjećuje s Kraljem, odnosno, Suncem, srebro se poistovjećuje s Mjesecom, a u alegorijskim prikazima dolazi kao Kraljeva sudružica – kao sama Kraljica.

Alkemijski planetarni simboli za metale; vlastita adaptacija.

Posebno važna okolnost za razumijevanje našeg ‘zadatka s kolokvija iz Opće alkemije’ s početka priče i pripadnog amblema iz Secretioris naturae secretorum scrutinium chymicum Michaela Maiera jest činjenica da se Kralj i Kraljica često prikazuju zajedno, kao što se to može lijepo vidjeti u djelu Rosarium Philosophorum (Krunica Filozofa) objavljenom u Frankfurtu 1550. godine, a u kojem anonimni autor donosi mnoge gravure koje potvrđuju važnost veze Kralja i Kraljice.

Jedna od brojnih gravura iz djela Rosarium Philosophorum koja prikazuje važnost veze između Kralja i Kraljice u alkemiji. Izvor: Rosarium Philosophorum, e-rara/Stiftung der Werke von C.G. Jung.

Često se tako prikazuju i motivi ‘vjenčanja’ ili ‘sjedinjenja’ Kralja i Kraljice, kako se to može vidjeti na šestom amblemu Alkemijskog viridarija (Viridarium chymicum; ‘viridarij’ je ukrasni, privatni vrt za čisti estetski užitak) iz 1624. godine Maierova praškog učenika, češkog liječnika Daniela Stolciusa, svojevrsnoj najopsežnijoj enciklopediji alkemije iz sedamnaestog stoljeća. Koja je, međutim, pozadinska kemijska priča iza ‘sjedinjenosti’ Kralja i Kraljice i zašto je ono važno za našu priču? Očigledno, riječ je o prikazu procesa koji uključuju zlato (Kralja/Sunce) i srebro (Kraljicu/Mjesec).

Vjenčanje Kralja i Kraljice u alkemijskom ambijentu. Ključni detalji su Sunce i Mjesec – Sunce na strani Kralja i Mjesec na strani Kraljice. Sunce i Mjesec alkemijski su simboli za zlato i srebro. Dakle, riječ je o procesima u kojima sudjeluju zlato i srebro. Izvor: Viridarium Chymicum, e-rara/Stiftung der Werke von C.G. Jung.

Za razumjeti ovu okolnost valja se prisjetiti činjenice da se u prirodi zlato ne nalazi u čistome obliku već ga prate mnoge neplemenite nečistoće poput bakra i željeza, ali i one plemenite, poput srebra, kako je to kod poznatog elektruma, prirodne slitina srebra i zlata. Sjedinjenost i brak Kralja i Kraljice su, dakle, prirodna ‘sjedinjenost’ i ‘brak’ zlata i srebra. Ilustracija iz djela Theatrum Chemicum Britannicum, opsežne kompilacije alkemijske literature koju je sabrao i 1652. godine objavio britanski antikvar, političar i alkemijski učenika Elias Ashmole, dobro prikazuje ovu okolnost.

Gravura iz djela Theatrum Chemicum Britannicum prikazuje ‘utrobu zemlje’ iz koje zmajevi donose zlato pomiješano sa srebrom. Zmaj je poznati ‘akter’ alkemijskih procesa kompleksnog simbolizma, ali ukratko govoreću u praksi alkemičara zmaj označava ‘pročišćenje zemaljskih supstanci’. Njihova isprepletena tijela i vratovi odražavaju zemaljsko sjedinjenje zlata i srebra u prirodnom nepročišćenom obliku, ali njihovi nasuprotni pogledi na vrhu motiva/procesa (prema ‘čistom’ Suncu i ‘čistom’ s Mjesecu) također prikazuju i težnju alkemičarskih adepta za njihovim razdvajanjem u čiste elemente. Izvor: Science History Museum / Digital Collections.

Doduše, kao također plemeniti metal i srebro je bilo od interesa alkemičarima, no njihove su želje bile usmjerene prije svega na čisto zlato. U tom smislu, da bi zlato postalo ‘čisto’ valjalo ga je pročistiti, ne samo od ostalih neplemenitih metala, već i od samog srebra. Jedna od metoda bila je pročišćenje zlata kupelacijom. U procesu kupelacije, zlato i srebro rastalili bi se zajedno s olovom u posebnim posudama – kupelama – te bi na visokim temperaturama topljeno olovo i nečistoće formirali okside koji se apsorbiraju u kupelima, ostavljajući iza sebe pročišćeno zlato. Poput Saturna koje proždire svoju djecu, tako i olovo pročiščava zlato od metalnih nečistoća, zbog čega se olovo u alkemiji i poistovjećuje sa Saturnom i označava njegovim simbolom.

Detalj slike Francisca Goye “Saturn jede svoga sina”, naslikan po grčkom mitu o titanu Kronosu (rimski Saturn), koji je proždrao svoju djecu nakon što je saznao da mu je suđeno biti svrgnutim njegovim vlastitim sinovima. U alkemiji se olovo poistovjećuje s ‘proždrljivim Saturnom’ i označava njegovim simbolom, budući da poput mitološkog Saturna ‘proždire’ metalne nečistoće u zlatu. Izvor: Wikimedia Commons.

Alkemičaru su se, međutim, ovdje susreli s jednom poteškoćom. Naime, opisanom metodom moguće je pročistiti zlato od metalnih nečistoća, ali u čitavome procesu srebro ostaje netaknuto, odnosno, i dalje ostaje pomiješano sa zlatom. I tu sada na scenu napokon nastupa naš zagonetni Sivi vuk. Pogledajmo sada prvi amblem Alkemijskog viridarija:

Prvi amblem iz Viridarium Chymicuma u principu prikazuje isti (al)kemijski proces kao i gore prikazani amblem XXIV u Secretioris naturae secretorum scrutinium chymicum. Izvor: Viridarium Chymicum, e-rara/Stiftung der Werke von C.G. Jung.

Na ovoj gravuri prikazani su također Kralj i Kraljica, dakle, zlato i srebro, a na njoj se nalaze i vuk i alkemijska vatra. Novi element u odnosu na sličnu gravuru u Secretioris naturae secretorum scrutinium chymicum je kosac s desne strane, koji sada predstavlja Saturna i prije opisani (nepotpuni) proces pročišćenja zlata procesom kupelacije. Gravura je također opremljena latinskim epigramom, koji u slobodno hrvatskom prijevodu glasi ovako:

Kraljevoj kruni valja biti od zlata, divnog, čistog i sjajnog / Čedna zaručnica nalazi se uz svog mladoženju, kao što i treba biti / Tada Kralja bacite prožrljivom Sivom vuku / Napravite to tri puta nad jakom vatrom i spalite Vuka potpuno / Tada će se Kralj pojaviti, bez mane, čist će stati pred vas

Tko je međutim proždrljivi Sivi vuk? Analogija s proždrljivim Saturnom (olovom) u procesu kupelacije posve je sugestivna. Vuk je životinja koja se po pučkoj predaji, poput mitološkog Saturna, također smatra proždrljivom životinjom. Što bi, međutim, bio proždrljivi Sivi vuk u procesu razdvajanja srebra od zlata? Koji element uspješno i poptuno ‘proždire’ sve metale osim zlata, uključujući i samo srebro?

Prikaz vuka u srednjovjekovnom bestijariju Der Naturen Bloeme  Jacoba van Maerlanta, oko 1350. godine. Izvor: Koninklijke Bibliotheek, KB, KA 16, Folio 62r

Odgovor na ovo pitanje sada daje sama alkemijska nomenklatura – Sivi vuk u alkemijskoj literaturi, naime, naziva se još i ‘vukom metala’ (lupus metallorum), a ovaj ‘vuk metala’ nije ništa drugo do li antimon (Sb), odnosno, najvažnija antimonova ruda stibnit (u modernoj kemijskoj notaciji Sb₂S₃), koji reagiraju sa svim metalima uključivši i srebro – osim sa zlatom – zbog čega ih se i koristilo u procesu rafinacije zlata od nečistoća.

Stibnit i antimon – ‘Sivi vuk’ alkemijskih alegorijskih opisa pročišćenja zlata. Izvor: Wikimedia Commons / Wikimedia Commons.

Ovaj proces mora da je ostavio snažan dojam na alkemičare. Nakon što bi u rastopljeni stibnit ubacili komad nečistog zlata, on bi i sam ubrzo bio rastopljen, no isto tako brzo bi na površinu topljevine, spojivši se sa sumporom iz stibnita, u obliku sulfida isplivali svi ostali metali osim zlata, dok bi sjajna bijela slitina antimona i zlata potonula na dno taline odakle se lako mogla izdvojiti. Naknadnim zagrijavanjem ove slitine na visokoj temperaturi u alkemijskoj peći (‘spaljivanjem Sivog vuka s Kraljem u njegovoj utrobi’) antimon bi ispario i ostalo bi zlato pročišćeno i od neplemenitih metala i od samoga srebra. Kralj (metala) je bio vraćen u život, sada ne samo tek s ‘krunom od čistog zlata’ već posve ‘čist i bez mane’. Zbog njegova pročišćavajućeg djelovanja na nečisto zlato, alkemičari su stibnit nazivali još i ‘kraljevom kupkom’ (balneum regis), zbog čega se Kralj i Kraljica često prikazuju kako se sjedinjeni ‘kupaju’ bilo u fontani, bilo u rijeci, jezeru ili nekom drugom vodenom ambijentu.

Sjedinjenji Kralj i Kraljica u ‘Kraljevoj kupci’ prije početka separacije, dok su kraj njih Sunce i Mjesec, simboli zlata i srebra. Izvor: Rosarium Philosophorum, e-rara/Stiftung der Werke von C.G. Jung.

Na ovaj bi način mogu se dešifrirati i brojni drugi alkemijske motivi i pripadni procesi. Primjerice, jedan od poznatijih alkemijskih motiva je svakako i Zeleni lav koji proždire Sunce. Ova slika, prevedena u jezik suvremene kemije, ponovo označava proces pročišćavanja zlata, točnije, proces prošićavanja otapanjem zlata u tzv. ‘carskoj vodi’ (aqua regia), u hrvatskoj jezičnoj tradiciji poznatijoj kao ‘zlatotopki’, visokokorozivnoj i visokotoksičnoj otopini koja se dobiva miješanjem dušične kiseline HNO3 i klorovodične kiseline HCl. Ova otopina po sebi je žuto-narančaste boje, no nečistoće u obliku bakra u otopini zlata često bi obojale otopinu u zelenu boju, pa otuda ‘Zeleni lav’. Zanimljivo je primijetiti da je danas ‘zlatotopka’ još uvijek u širokoj uporabi, a moderni (al)kemičari posebno je koriste za izdvajanje zlata iz elektronike koja završava na otpadu. (Čini se da je ovaj proces isplativiji od dobivanja zlata iz rude; od jedne tone rude može se u najboljem slučaju dobiti oko 1 gram zlata, dok 1 tona elektroničkog otpada može dati oko 350 grama zlata).

Zeleni lav koji proždire Sunce poznat je alkemijski motiv. Ispod ove gravure, koja se nalazi u Rosarium Philosophorumu (Krunica Filozofa) objavljenom u Frankfurtu 1550. godine, anonimni autor donosi natpis na njemačkome jeziku “Ich bin der war Grün vnnd Guldischer Löwe ohne sorgen / In mir stecketalle heimlichkeit der Philosophenverborgen”, odnosno, u hrvatskome prijevodu, “Ja sam pravi Zeleni i Zlatni lav bez briga / U meni su skrivene sve tajne Filozofa”. Alkemičari su sami sebe nazivali jednostavno ‘Filozofima’, čime su naglašavali svoju iskrenu ljubav prema mudrosti i znanju. Izvor: Rosarium Philosophorum, e-rara/Stiftung der Werke von C.G. Jung.

Naravno, svemu ovome mogli bi uputiti i ovaj prigovor: reducirati alkemiju tek na proto-kemiju bilo bi presimplificirano i historijski nepravedno jednako tako kao i njezino nonšanlantno proglašavanje tek ‘pseudoznanošću’ ili historijskim kuriozitetom. Kao što je alkemija važan lanac u kontinuitetu između filozofije prirode i moderne prirodne znanosti, tako je alkemija i važan ključ kontinuiteta između prošlosti i sadašnjosti u brojnim drugim domenama ljudskog postojanja i naše civilizacije. Primjerice, kako je to pokazao Carl Jung u Psihologiji i alkemiji, procese transformacije u konkretnom radu alkemičara u laboratoriju pratili su duboki procesi transformacija nesvjesnoga, a sami su se alkemijski simboli pokazali invarijantnima u našim snovima i mišljenju tijekom najrazličitijih perioda ljudske povijesti. No, to je tema neke druge blog objave, nekog drugog kolokvija. Kako god bilo, povijest alkemije i njezini odjeci u modernom dobu kompleksna je tema koju nije moguće ‘odračunati’ jednostavnom presudom – ‘pseudoznanost’. Takva ocjena bila bi rezultat posvemašnjeg nerazumijevanja povijesne dinamike, ali i historijske nezainteresiranosti i neupućenosti.